Ništa užasnije u svome životu čuo nisam.
Moja tetka N (sestra od tetke moje majke), logoraški broj 4138 istetoviran na podlaktici, žena koja je 3 godine provela u nacističkim logorima od čega 15 meseci u Aušvicu, do oslobođenja, svoj sedmodnevni boravak na VMA ovako je prokomentarisala:
Lakše mi je bilo u Aušvicu!
Teta N ima 85 godina, problemi sa kostima, okoštavanjem, reumatizmom, zglobovima, kičmom. Nešto - ali verovatno ne značajno - više nego što je za očekivati u tim godinama. Pošto je vrlo imućna žena, ima kućnu pomoćnicu, patronažnu sestru koja joj dolazi svaki dan, maserku koja dolazi 3-4 puta nedeljno. Ima popriličnu stranu penziju, nekoliko zdravstvenih osiguranja po raznim osnovama i generalno ne štedi na sopstvenom zdravlju, plaća što joj traže (pa čak i kad je besomučno deru razni dripci koje ja posle jurim da im se krvi napijem). Sin jedinac tete N umro je pre skoro 20 godina, jedinu unuku je za života više nego pristojno obezbedila i novac koji ima ne štedi, uglavnom ga trošeći na svoje zdravlje.
Teta N je prava pravcata gospođa, od onih kakvih odavno više nema. Skromna, nenametljiva. Ni jednom me nije pozvala i rekla da joj nije dobro ili da joj nešto treba. Ona to sebi ne bi dozvolila. Zato je ja redovno obilazim, uglavnom predveče, satnica joj je predvidljiva, svakog jutra izađe na kafu, sama ili sa nekom od retkih preostalih drugarica. Prijateljice - kad dođu - prima na popodnevni čaj.
Zove me tako teta N u četvrtak pre podne, vrlo neuobičajeno vreme. Kaže da je na VMA, da su joj bili skočili enzimi i da je na nekim ispitivanjima već 7 dana (pojma nisam imao). Nije nikakav hitan slučaj ali bih li mogao ovih dana da svratim do nje na VMA.
Odem odmah u četvrtak oko podne. Potrefilo se da sam toga dana iovako nameravao u posetu na VMA na jedno drugo odeljenje (i ne odoh ali o tom u Budimčevom dodatku).
Nađem ženu sa bolesnom kičmom kako leži sklupčana na strani na samoj ivici kreveta, samo što ne ispadne. Žena koja mi se nikada u životu ni na šta nije požalila kaže:
Pogledaj ovaj dušek, pun je kvrga kao kaldrme, ne mogu da izdržim. Jedva sam našla ovaj položaj u kojem mogu nekako da provedem pola sata. Oka danima nisam sklopila. Niko me ne sluša, niko ništa ne pita... Molim te vidi sa nekim od lekara ili uprave ako mogu da kupim dušek za ortopedske bolesnike, ne mogu na ovome, ostaviću im dušek. Ako hoće kupiću im 3 ali ja na ovome više ne mogu.
Nažem zamenika ili pomoćnika načelnika odeljenja, stoka bahata nezainteresovana, malo je falilo da ga nokautiram u drugoj rečenici. Pokušam fino da objasnim, on krene da mi drži političke lekcije.
Doktore, jasno mi je da imate problema. Nema potrebe o njima da raspravljamo. Ja ću za sat-dva da dođem sa tri najkvalitetnija dušeka za dekubitus i koštane bolesnike, znam gde imaju da se kupe. Dva ću da Vam dam da ih stavite gde su potrebni, samo da mi obećate da ćete treći da stavite mojoj tetki.
Nastavlja potpukovnik da kenja gurabije, drži lekcije. Klasična JNA rečenica 'znaju naša država i Armija šta nam je potrebno i one nam to obezbeđuju'. Dignem ruke. Rešim da donesem dušek.
Nemam čime da ga prevezem. Pozovem druga S koji u firmi ima dostavne kombije. Sasvim slučajno S je bivši specijalac, oficir, 2x2 metra. Kaže on 'uzmi jedan dušek za tetku a posle ćemo da vidimo za ostale'. Za nepun sat dolazimo sa upakovanim dušekom na glavni ulaz VMA. Kreće klasični Balkanski špijun. Posle 10 minuta ubedi S majmune sa kapije koji neće da nas puste da pozovu nekog šefa. Valjda je neku JNA šifru ubacio u razgovor, poslušaše ga. Tip dolazi dok je S u WC-u, ja pokušavam da ga ubedim, on bahat i bezobrazan, ni da čuje naštabitoličilodasvitetkamakrenunameštajodkućedadonose... Molim, ništa. Vrati se S, ovaj ga oslovi sa 'gospodine majore'. Računam rešeno, zna ga. S mu smireno objasni, ode onaj negde, vraća se sa svojim šefom još 10 minuta mrsomuđenj... Ne može! Utom prolazi civil pred kojim svi staju mirno. Skočim ja na njeg, predstavim se, pitam ko je on jer imam problem. Direktor nečega upravnog. Krenem da mu objašnjavam, zamolim ga, on se uzjoguni da drži lekcije... Ne može.
Kaže S 'mogu ja da dođem do gore sa dušekom bez frke, počistiću ih sve, ali koja je garancija da će oni hteti da ga stave pod tetku?'
Dignemo ruke.
S odnese dušek u kola, ja odem sam kod tete N, objasnim, kaže 'onda me vodi kući'. Dovučem glavnu sestru, pristojna žena, ona odlučno 'oću kući, sad odmah', sestra službeno ali profesionalno ispriča kako to nije dobro jer nije gotovo ispitivanje, tetka kaže 'znam ali oću kući'. Za neko pristojno vreme bude gotova otpusna lista, otpuštena na lični zahtev, odvedemo je kući.
Ostanemo da popijemo kafu. Njoj neprijatno što nas je deranžirala, kažem ja da pred S slobodno priča.
7 dana se gušim, prozori ne mogu da se otvore, klimatizacija pokvarena, nije važno za klimu ali nema vazduha. Ne radi ni ventilacija, i ona je u kvaru. Gušim se. Hrana je gora od logorskih splačina. Nisam mogla da zaspim po celu noć na onom dušeku, konačno sam drugog dana našla na ćošku dušeka malo mesta gde mogu da se sklupčam postrance - što mi je inače zbog kičme strogo zabranjeno. Nijednom za 7 dana duže od 40 minuta u komadu spavala nisam. Bilo mi je teže nego u Aušvicu.
S u šoku. Valjda misli da je to neukusna metafora. Kažem joj da mu kaže koliko je provela u Aušvicu. Njoj neprijatno, ja ipak insistiram, ona kaže, pokaže istetoviran broj. S u šoku.
Kad smo izašli od nje na stepeništu je počeo da plače. Odrastao čovek, bivši profesionalni oficir, specijalac, tvrd kao čelik. Ponudio se da nekom iščupa grkljan, morao sam da insistiram da se ne vraća tamo nipošto.
-----
"Budimčeva" margina ali isto na VMA:
Potpunom koincidencijom u sredu je na ortopedsku traumatologiju VMA primljena druga osoba iz moje porodice. Žena koja je pre 4-5 godina doživela saobraćajku i slomila ruku, relativno bezazlena fraktura nadlaktice, udarila desnom rukom u stub između vrata i šoferšajbne.
Posle saobraćajke su joj na Ortopedskoj klinici pogrešno namestili kost, pogrešno zarasla (sve dokumentovano medicinski). Isti ti lekari na kontroli posle 3 meseca prvi put primećuju da su pogrešili (ona se žali na svakodnevne užasne bolove, ne može da radi, desna ruka), nova operacija, lome pogrešno zarasli prelom, stavljaju eksterni fiksator, opet nije kako treba, još 2 operacije na Ortopedskoj, fiksatori, rehabilitacije. Bolovi prestali ali ruka i dalje nefunkcionalna. Žena u međuvremenu puni 60 godina i odlazi u penziju pravo sa bolovanja.
Pre 2 godine prva operacija na VMA (4. po redu). Posle nekog vremena i peta. Ruka ne funkcioniše.Zakazuju joj novu operaciju, u sredu odlazi, sluša kako pred njom lekari debatuju treba-ne treba operisati, operisati ovako-onako-nikako. Stavljaju je na program za petak ali niko joj ne kaže šta će i kako da operišu. Plaši se da joj ne odseku ruku, niko ništa ne govori.
U petak je operisana. Budi se iz anestezije u sali, vidi ruku ima, ali svi su pod maskama, nikoga ne prepoznaje, ona još ošamućena. Odvode je na odeljenje. Ne u intenzivnu ili poluintenzivnu što je uobičajeno nego na odeljenje. Žena je inače viša medicinska sestra sa 33 godine staža u hirurškoj postoperativnoj intenzivnoj nezi. Gotovo ceo radni vek.
Od petka niko nije bio u viziti. Ni jedan lekar nije se pojavio u petak, ni u subotu, ni u nedelju. Nijednom nije previjena. Niko joj nije rekao od čega je operisana, kako je protekla operacija, kakvi su izgledi, koliko će ostati u bolnici. Niko joj ništa nije rekao. Sestra kojoj se predstavila kao koleginica rekla joj je da nije njeno da o tome misli, kad bude potrebno neko će joj nešto reći. U sobi je 6 ili 8 žena, većinom operisanih, ona je jedina koja može da ustane, skače oko njih i pomaže koliko može. I nada se da će sutra u ponedeljak neko nešto ipak da joj kaže.
Srbija.
Lakše je bilo u Aušvicu