Od kako sam cula sta ste uradili da nam pomognete sedim i smisljam divan blog kojim bih vam svima zahvalila, ali, u ovom trenutku ne mogu da se setim ni jedne od tako lepo smisljenih recenica.
Malopre su nas, KONACNO prikljucili. Stoga, sad hitam da vas, pre svega, o tome obavestim i da vam jos jednom svima beskrajno zahvalim na pomoci.
Vise o svemu kad ukljucim masinu, operem decu i USISAM kucu!
Ljubimo vas sve i svi vam se od sveg srca zahvaljujemo.
Pozz,
Vasa Mlekac
EDIT:
Za one koje je to zanimalo - juce je izmireno pola racuna EDB, a u medjuvremenu je stiglo jos nesto parica koje ce biti uplacene tokom dana ili sutra, tako da se racun sto vise smanji.
Hvala vam jos jednom.
EDIT 2:
Ovako, posto nemam ni vremena ni zivaca da ovaj blog otpratim kako treba, zakljucavam dalje komentarisanje.
A posto je gorstak92 pitao za Kineze - evo kako je bilo:
Dodjem do Milutina Milankovica 50 (za one koji bas ne znaju dobro N. Bgd. to je ona dugacka zgrada preko puta buvljaka).
Malo veca kineska radnja, raznovrsno snabdevena.
S vrata primetim Kineskinju, al' ona nesto zauzeta. Okrenem se, obrnem, iza pulta se pojavi glava mladjeg muskarca, ocito vlasnika radnje. Ja, navraga, posla u potpeticama. Nisu visoke, al' taman da mi je ovaj, kad se ispravio, negde u visini grudi.
Ljubazan smesak on, smesak ja.
- Sta treba?
- Vidim, trazite radnicu? (U izlogu papir sipisan crvenim markerom)
- Da?
- Pa, ja trazim posao.
Zapanjen pogled, odmeri me od glave do pete.
- Ti????
- Da.
Sekund pauze.
- Ne moze!
- Zasto?
- Ja tlazi mala devojcica (rukom odmerio otprilike visinu pulta) Dvaldeset, tlideset godina, Ti, mnogo matora!
Posto je sve to bilo propraceno usluznim osmehom, nije mi ostalo nista drugo nego da se nasmejem i ja i da izadjem iz radnje.
Sutra idem da proverim jos par dojava za posao, a vi drzite fige.