On dodaje: „Dokaz tome je da danas u Francuskoj preljuba više nije automatski razlog za razvod braka, shodno izmenama izvršenim u našem zakonu o braku“ (misli na brak muškarca i žene, naravno). S tim u vezi, objašnjava mi, kao da razgovara s pučkoškolcem, da bi se čovek, u slučaju da zatekne svoju ženu, in flagranti, kako vodi ljubav s drugim muškarcem, morao praviti - da ne vidi, valjda; naime, ako bi podneo zahtev sudu za razvod braka po osnovu ženinog očevidnog neverstva, rekli bi mu „da njegova supruga nije postala njegovo vlasništvo činom venčanja s njim... da ona ima, kao slobodna ličnost, pravo na svoja osećanja i njihovo zadovoljenje s onim i na način kako joj u datom trenutku odgovara...“, i tako to, sve uz pretpostavku da to neverstvo nije razlog koji njihovu vezu čini nemogućom, ili je materijalno ugrožava. I još bi dodali: „Samo nikako ne sme biti nasilja u braku. Nikako!“ Naime, muž ne sme ne pomisliti da, ne daj Bože, ošamari suprugu u ljutini, iz bilo kog razloga, jer to jeste razlog za automatski razvod braka, dok preljuba nije. Ni drugi oblici nasilja se ne trpe (primoravanje na seks onda kada ženu „boli glava“ pa joj nije ni do čega, ucena nedavanjem dovoljno para za decentno podmirenje porodičnih potreba i slično).
Pritom, Žak se blaženo smeška, a i ja se smeškam sa svoje strane, ali i dalje bez želje da bilo šta kažem, osim što klimam glavom kao ozbiljan slušalac. Sa onim prvim delom njegove priče (da preljuba nije veliki prekršaj per se) mogao bih se lako složiti; još više se slažem i sa drugim delom priče (da ne sme biti nasilja u braku), ali, gle, u tom trenu meni kroz mozak prelete vesti o izgradnji - tzv. Sigurnih kuća u Beogradu (prihvatilišta namenjena ženama i njihovoj deci koji su ugroženi fizičkim, seksualnim, psihičkim i ekonomskim nasiljem u porodici), no ne smem o tome da govorim, ne bi to Žak shvatio. Ne shvatam ni ja.
A onda mi, opet, pada mi na pamet nešto potpuno bez veze (to mi se događa kada hoću da pobegnem od neke neprijatne teme, pa počnem misliti na nešto treće). Gledam Žaka u oči pa se pitam u sebi: zašto se njegovo ime, jedno veoma tipično francusko ime, piše sa sedam slova – Jacques – od kojih su čak četiri nepotrebna; četiri slova viška, čemu?
Žak, misleći da ga pažljivo slušam, iako primećuje pauzu u mojim mislima, nastavlja da priča kako svet ide u dobrom pravcu, da se sve više shvata da su ljudska prava - svetinja, da je žalosno što se u nekim krajevima planete još uvek preduzimaju drakonske mere prema preljubnicama, odnosno prema preljubnicima uopšte. Još dodaje da francuski zakon o braku i dalje ima, naravno, za okosnicu ono „vernost i ispomaganje supružnika“ (fidélité, secours et assistance), ali da ne treba bukvalno shvatiti da svaka nevernost, recimo, znači - „kraj sveta“.
Onda stigoše drugari koje smo čekali, te Žak bi primoran, silom prilika, da prekine svoju priču o liberalnom francuskom bračnom zakonodavstvu. Meni je laknulo, ali mu, iz učtivosti, rekoh da ćemo razgovor nastaviti nekom drugom prilikom, ako ne zaboravimo.
Uveče, dok se vraćam "chez moi", kako to Francuzi kažu, malo pripit od dobrog vina, setih se one Žakove jutarnje priče o preljubi, pitajući se da li je (nova) francuska formula o tretiranju neverstva u bračnoj vezi - dobro rešenje. Verovatno da jeste.A opet, kažem sebi da je preljuba ozbiljna stvar. Mada joj se uglavnom daje negativna konotacija (varanje!), dok se ljubav veliča do neba, ima onih koji, s pravom, smatraju da je preljuba prirodna stvar koliko i sama ljubav, jer je na neki način druga strana medalje (i preljuba biva izazvana potrebom za ljubavlju/seksualnim zadovoljstvom, zar ne?). Naime, tamo gde ima ljubavi ima i preljube (neko bi to postavio obrnuto: gde nema ljubavi tu ima preljube, sa čim se ja baš ne slažem).
A sve one priče koje se povremeno čuju „da je emotivno zreo muškarac onaj koji ne ide u krevet sa svakom ženom koja mu se nabacuje“ su teško sprovodive u stvarnom životu. A o muškarcima koji se napadno nabacuju ženama da i ne govorim.
I tako, zavaljen u sedištu metroa, nameravam da prestanem misliti na preljubu, jer bi me to teralo da idem dublje i dublje, i da postavim pitanje da li „svi varaju, kada i koliko“, te da se pitam da li je ljudsko biće u svojoj suštini - poligamno, a monogamiju su nametnule društvene norme u većem delu sveta u uverenju da to odgovara većini.
Onda se setim da se fenomen preljube često tretira u literaturi, i to manje-više kao nešto prirodno, mada sporadično izaziva bračne peripetije. Ne mogu a da ne pomislim na dve izuzetno poznate literarne preljubnice, iz knjiga koje sam voleo od kako znam za njih i koje i danas ubrajam u nekoliko najboljih knjiga ikada napisanih – na Anu Karenjinu i Gospođu Bovari. Dobro, bio je to XIX vek, danas su nova vremena, sve je drukčije. Preljubnice prolaze glatkije, pogotovu ako ne bivaju - otkrivene. Evo, Francuzi idu korak dalje, valjda je to dobar pravac, kako reče dobrodušni Žak. (Smatram, naravno, da su muškarci i žene naklonjeni preljubi u skoro podjednakom postotku).
I kada sam najzad stigao i čežnjivo gledao prema krevetu, pomislih kako je bio u pravu onaj koji je rekao (ne znam više ko) da je preljuba danas pokazatalj primene demokratije u oblasti ljubavi (Adultery is the application of democracy to love). Osećam da sam umoran. Bilo kako bilo, meni je drago da sam čuo od Žaka kako Francuzi danas liberalnije od drugih (da li?) gledaju na preljubu, u meri da se ona više ne smatra automatskim razlogom za razvod braka. (Druga je stvar da li treba ili ne treba da dođe do razvoda braka). Ne znam da li ima još zemalja u kojima se sprovodi takva praksa, ali verovatno svet ide u tom pravcu...
---------------------------------------
Trivijalnosti:
Kažu da je Žaklina Kenedi-Onazis nekom prilikom rezignirano rekla: „Mislim da nema muškarca koji je veran svojoj supruzi“. To mi deluje kao blago preterivanje, takvu izjavu je mogla dati samo žena kojoj je teško padalo muževljevo povremeno “švrljanje okolo”. (Kažu da je, pored Džona Kenedija bilo više američkih predsednika-preljubnika, kao što su Franklin Ruzvelt, Dvajt Ajzenhauer, Lindon Džonson, Bil Klinton i drugi). Usput, prema jednoj nedavnoj američkoj anketi 70 posto žena je, nakon pet godina braka, imalo bar jedno neverstvo, dok je taj postotak kod muškaraca samo blago uvećan (Le célèbre rapport Hite indique qu'aux États-Unis, 70 % des femmes ayant plus de cinq ans de mariage déclarent avoir été infidèles au moins une fois, et 72 % des hommes).
U Americi danas postoji jedna pesmica „Side Chicks rule the world!“ jer se polazi od toga da „svako ima neku ptičicu po strani“. Čak su mangupi izmislili i „Side Chicks Day“ (pada 13. februara, dan uoči famoznog Sv. Valentina).
Spisak preljubnika među poznatim ličnostima je dugačak, kako iz prošlosti tako i u sadašnjim vremenima. Padaju u oči britanski princ Čarls (i pokojna princeza Dajana), a tu su glumac Hju Grant, sportisti Tajger Vuds, Kobi Brajant, Majkl Džordan i mnogi, mnogi drugi. (Među naučnicima iz ranijih vremena najviše se pominje Ajnštajn).
A golfer Tajger Vuds je ovih dana sinonim velikog preljubnika. (Njegova bivša supruga očigledno nije bila poreklom Francuskinja, jer je izgleda, kako bi to Francuzi rekli, /pogrešno/ poverovala da je njen muž Tajger Vuds činom venčanja s njom bio postao njeno vlasništvo, he, he, he... ).
Doduše, i u Engleskoj se nadavno dogodilo da se jedna popularna pevačica razvela od muža, poznatog fudbalera, navodno zato što je saznala da je on prevario sa ništa manje nego – pet žena pojedinačno. A opet, ima i žena velikog srca koje muževima galantno opraštaju preljubu i mudro odbijaju da se razvedu, kao što je svojevremeno učinila američka političarka Hilari Klinton: onda kada je cela Amerika brujala zbog preljubništva njenog muža, već pomenutog predsednika Bila Klintona, sa jednom pripravnicom - sa veoma lepim imenom.
------------------
Da li ima preljubnika/preljubnica među osobama koje vi poznajete?