Tišina nikada nije tišina. I nije praznina. U njoj uvek nečega ima. I kad ne znamo šta je to nešto. Tišina je lekovita. Ona je avatar svih šumova. Na njoj vežbaju horovi bezglasnih pevača. Kad se tišina zgusne dobija se još veća tišina. Mada deluje isto. Tvar bez mirisa, sluha i ukusa. Oduzetost vibracija ne dovodi do smirenja. Tišina je kao događaj bez sadržine. Dogodio se, a nema ga. Muklo svojstvo. Na sve strane kapuću nečujne slike, privijaju se, grade nove forme bezglasja. Kao u velikoj mutavoj sobi u koju je stalo sve, sve što postoji, a nikakvih tragova postojanja nema. Ipak, jedno zrnce tišine sadrži više glasova i šumova nego što ih je ukupno bilo od postanja. Tišina je potpuno gospodstvena. I moćna, iako bi je i najmanji šum mogao slomiti. Tišina je i drugo ime iščekivanja. Kad je tišina savršena, ali samo kad je savršena, čuje se ona večna kontemplacija zvezda.