U situaciji u kojoj imate školske psihologe koji su protiv inkluzije ("A što se, ako se već bavite školstvom, ne bavite problemom inkluzije? Jel' vi znate da nas teraju da u školu primamo i decu koja nikako ne mogu ići u školu?");
u situaciji u kojoj imate učiteljice koje đake prvake usmeno opisno ocenjuju sa: "Katastrofa!" i "Ništa to ne valja!", cepajući im listove iz sveske uz direktivu: "Piši ponovo!"
u situaciji u kojoj imate direktore i školske psihologe koji smatraju da su pomenute opisne ocene đaka prvaka nešto sasvim u redu, sve se usput ironično podsmevajući stručnim seminarima na kojima su bili, a na kojima im je rečeno da svi komentari koji se deci daju moraju biti afirmativni, ohrabrujući i podsticajni;
u situaciji u kojoj imate školske psihologe koji smatraju da je u redu da deca rade učiteljicin posao, tj. pregledaju domaće zadatke (što se u praksi, umesto upisivanja plusa i minusa, pretvori u vršnjačko ocenjivanje jedinicama, dvojkama, trojkama, četvorkama i peticama, pa i u vršnjačko psihičko i emotivno nasilje);
u situaciji u kojoj imate đake prvake koji, kada za domaći zadatak dobiju da smisle i napišu tri rečenice, u jednoj pomenu učiteljicu po imenu, učiteljica to doživi kao ruganje (primer rečenice: Učiteljicino Ime ima haljinu. "On se meni ruga. Molim vas, odakle njemu ideja da je u redu da u rečenici pominje učiteljicu?");
u situaciji u kojima imate učiteljice koje se na roditeljskim sastancima žale da je iz školskog programa toliko toga izbačeno da one više nemaju šta da uče decu, pa im onda, iz neke svoje duboke nesigurnosti valjda, šta li, već u prvom razredu drže lekcije po planu i programu za drugi i treći razred (glagoli, imenice, pridevi...), puneći im glavu besmislenim i često netačnim definicijama (Kretanje je promena položaja nekog tela u odnosu na neko drugo telo koje miruje. Danas je vreme koje teče sada. Proleće počinje 21. marta.), pa se potom od dece očekuje da kroz domaći zadatak odgovorima na pitanja te stupidarije od reči do reči pasivno reprodukuju;
u situaciji u kojoj vam dete dođe iz škole sa pričom iz koje je jasno da ga učiteljica uči sistemu vrednosti koji je u direktnoj suprotnosti sa sistemom vrednosti kome ste ga vi učili i koji država u kojoj živimo, čiji je javni službenik ta ista učiteljica, proklamuje kao ispravan sistem vrednosti ("Jao, mama, što je učiteljica ispričala smešnu priču danas, ha, ha, ha. Bio jedan dečak koji je njoj pritrčao na odmoru i žalio se: 'Učiteljice, učiteljice, mene svi zovu Rom, a ja nisam Rom, ja sam Ciganin!' Ha, ha, ha...");
u situaciji u kojoj imate učiteljice koje vam se žale kako vaše dete jede na času, a potom se ispostavi da dete ne jede na času već na malom odmoru koji je učiteljica rešila da apciguje i pretvori u čas;
u situaciji u kojoj imate učiteljice koje, nakon što decu koja idu na veronauku isprate na čas iste, s ostatkom odeljenja umesto građanskog vaspitanja rade matematiku;
u situaciji u kojoj imate škole u kojima tetkice, po naređenju direktora, zabranjuju roditeljima da uđu u školu, pa makar napolju padale i sekire s neba, a temperatura bila u debelom minusu;
u situaciji u kojoj imate škole u kojima se ulazi u školu i učionice zaključavaju;
u situaciji u kojoj imate učiteljice koje smatraju da je na napomenu đaka prvaka "Učiteljice, pogrešno ste napisali to i to na tabli" potpuno primereno reagovati sa: "Ne smeš ti da ispravljaš odrasle! Ti ne znaš matematiku!";
u situaciji, dakle, u kojoj imamo škole koje i nakon reforme liče na vojsku, pitanje glasi: na šta nadležni, nakon papirnih reformi, treba da usmere svoju energiju i napore u sledećem periodu?
Pod a) Da rade na tome da reforme zažive u praksi tako što će se postarati da na čelo škola i stručnih službi budu postavljeni ljudi za koje su sigurni da te reforme podržavaju i da su spremni sprovesti ih u delo među zaposlenima ustanove, kao i da se postaraju da inspekcijske službe svoj posao rade kako treba, e a ne bi li u sistemu prepoznali, i iz njega istrebili one rukovodioce škola i stručnih službi koji su proaktivno i neizlečivo protiv reformi.
ili
pod b) Da se u škole uvedu školske uniforme.
Šta je važnije: suština ili forma?
Mislim, razumem ja (donekle) argumente koji idu u prilog uvođenju školske uniforme. Samo - uverena sam da uvođenje uniformi taj problem (koji smatram da ne treba ni da opisujem) uopšte neće rešiti. Ako odeća nije brendirana, biće brendirani ranci, školski pribor, patike za fizičko, ukrasi za kosu. I - šta smo uradili? Ništa. Bar ništa da se problem suštinski reši, već samo da se forma zadovolji. Plus, otvorili smo veeeeelki prozor za avioni-kamioni-bataljoni dilove rukovodstava škola sa proizvođačima uniformi, što je scenario u kome je prozor kroz koji velike ili male pare (kako za koga) mogu da nestanu - preširoko otvoren.
I još jednu jako lošu stvar smo time, takođe, uradili.
Simbolički, uniformisanjem đaka, aminovali smo vojnički poredak u školama kao nešto što je potpuno u redu i poželjno.
Reforma školstva, bar na papiru, ne proklamuje kao cilj uvođenje i održanje vojničkog poretka u školama, već upravo suprotno: podršku prepoznavanju i razvoju talenata svakog pojedinačnog deteta, uz poštovanje individualnih različitosti.
Ima i takvih škola.
Nezgoda je, pak, što vi nemate načina da znate koje su.
Ako nemate radio-Milevu da vam dojavi, zahebaćete se pa ćete očekivati da su sve škole iste, tj. reformisane, kako to zvanična politika proklamuje. A čak i ako vam radio-Mileva dojavi, prosto nećete verovati dok budalaštine ne počnu lično vama da se dešavaju.
Konačno, žalosno je, mnogo je žalosno to što između dva izvora informacija (s jedne strane ministarstva prosvete koje proklamuje reformisanost školstva u celini i celosti, i s druge strane radio-Mileve koja itekako vidi da nisu sve škole reformisane) pouzdaniji izvor informacija jeste - radio-Mileva.
I stoga me stvarno jede kada pomislim da će oni kojima je u ovoj državi povereno da se staraju o načinu na koji ćemo vaspitavati i obrazovati decu, umesto da se posvete primeni reformi u praksi, vreme trošiti na - uniformisanje đaka.
Kao da je reforma već završena, kao da savršeno funkcioniše u praksi.
I - najvažnije od svega - kao da uniformisanje đaka nije isto što i davanje legitimnosti ideji škole kao vojske, ideji koja kod nas u praksi mnogo više i češće živi nego ideja reformisanog školstva.
Prioriteti u unapređenju srpskog obrazovanja?
Forma ispred suštine - uvek i dosledno.