Nisam glasala na ovim izborima. Htela sam, nije da nisam. Htela sam da izadjem i ucestvujem u akciji belih listica. Htela sam da "kaznim" vlast sto u protekle cetiri godine nije zemljom rukovodila onoliko dobro koliko sam smatrala da treba i moze njome da rukovodi. Htela sam, kazem, ali na kraju nisam.
Sad mi, s jedne strane, drago, a s druge krivo. Kada vidim ovaj cirkus koji pravi ova kaobajagi opozicija, drago mi sto nisam kaznjavala vlast. A s druge strane, zbog iste kaobajagi opozicije koja pravi pomenuti cirkus, krivo mi sto nisam izasla i glasala za vlast.
Za mnogo toga mi je vlast u prethodne cetiri godine bila kriva, i mnogo me je vlast u prethodne cetiri godine razocarala. I lajala sam na vlast, nije da nisam. Sad, kad vidim ovaj cirkus koji pravi ova kaobajagi opozicija, prosto mi krivo. I vise mi vlast nije kriva ni za sta. Kriva mi opozicija. Sve sto vlast nije uradila kako treba, nije uradila zbog toga sto opozicija nije opozicija, vec samo jedna kaobajagi opozicija. Konacno, svaka vlast je samo onoliko dobra, koliko joj je dobra opozicija.
A ova opozicija... tj. ova kaobajagi opozicija... majko moja mila! Jos nam je vlast i dobra, ako pogledamo kakva nam je opozicija.
To sto jos uvek postoji dobar procenat naroda koji za nih glasa, priznajem, to mi je jedna totalna i apsolutna misterija. Ne mogu to da razumem. Kada vidim cirkus koji prave, a koji oni ocigledno smatraju sasvim normalnim delom politickog procesa, pocev od onog bezidejnog i besmislenog strajka gladju preko ovih madjionicarskih trikova sa vadjenjem papirnih zeceva iz kontejnera, pa do danasnjih najava boks-meceva na biralistima u drugom krugu (??!!)... ne mogu da shvatim da ih iko podrzava. Zasto i kako je moguce da njih iko podrzava?
Izgleda da je trik u tome sto ima puno onih koji su, kao i ja, razocarani u vlast. I stoga je nasa sveukupna i zajednicka tragedija jos veca. Legitimno nezadovoljstvo gradjana vlascu nema ko da kanalise, posto nema normalne opozicije. Gradjani koji su nezadovoljni vlascu nemaju nacina da svoju poruku prenesu vlasti na konstruktivan nacin. Po difoltu, nezadovoljni vlascu trebalo bi da glasaju za opoziciju. Ako ista postoji. A mi je, u stvari, uopste i nemamo. Mi imamo samo kaobajagi opoziciju koja je odredjenom procentu naroda uspela da se proda kao prava.
Kome se kao takva nije uspela prodati, tome su ruke vezane.
Trenutno, ispada da najvazniji posao gradjana nije da laje na vlast, nego da laje na opoziciju. Ispada da je veci problem to sto nemamo normalnu opoziciju nego sto nemamo vlast kakvu bi zeleli.
Ma koliko primedbi da imam na vlast, ma koliko mi je kriva za nedovoljnu borbu protiv korupcije, za neprimenjivanje zakona, za nedovoljnu transparentnost, za nenamensko trosenje budzetskog novca, za partijsko udomljavanje kadrova po javnim preduzecima i ustanovama, za nedovoljno osmisljene i nevesto sprovedene reforme, za pogresne korake u svim drustvenim sferama... u drugom krugu biram da je podrzim. Biram da podrskom nedovoljno dobroj vlasti posaljem poruku kaobajagi opoziciji.
Mislim, dosta vise s pricama za malu decu!
Mislim, razvijte koncept ideje opsteg dobra kao neceg vaznijeg od licnih ambicija!
Mislim, naucite se kulturi politickog dijaloga i politickog procesa!
Ko zna, mozda se jednog dana probudim u zemlji s normalnom opozicijom, bas kao sto mi se onomad desilo da se jednog dana probudim u zemlji koja je dobra u tenisu. Cuda se, dakle, desavaju. Ostaje nam nada.
U medjuvremenu nezadovoljnima vlascu koji ne kupuju kaobajagi opoziciju kao pravu ostaje jedino da stvar uzmu u svoje ruke i uz pomoc dve i po postojece nezavisne institucije sistema vrse pritisak da se vlast poboljsa.
I da tako nezavisne institucije cinimo snaznijima.
I da sebe kao gradjane cinimo vaznijima.
Pa ce jednog dana iz svega toga da se izrodi i neka normalna opozicija.
Do tada - glasam za vlast, pa na istu lajem.
Mislim - sta drugo?