Milan Nikolić
Oni su važan deo rezimea prve demokratske decenije u Srbiji. Neka vrsta refrena između strofa podeljenih na Borisa, Tomu i Ivicu. Stari su nekada, zavisno od sredine, izlazili na prozor ili na kapiju da gledaju maturante. U tim, može biti patetičnim, osmesima i odmahivanju, ljudi u zrelim godinama ili na zalasku života, u kolonama onih koji u zrelost tek ulaze, gledali su budućnost. Mladost, koja je sama po sebi lepa, ali i nešto više od toga. Da je samo žal za sopstvenom, prohujalom, lica koja posmatraju, bila bi zamišljena, tužna. Danas su i prozori i kapije prazni, a od „budućnosti“ se sklanja i beži. Njeno lice je agresivno, ratoborno i gnevno.
Kad gledaš one koji dolaze svestan si da su to oni na kojima to tvoje nešto ili to tvoje ništa ostaje. Ima tu neke nade, iluzije, misli o budućnosti koja održava čoveka u životu. Ali, ako su se roditelji zatvorili u dvadesetčetvoročasovni ciklus borbe za preživljavanje, najdalja budućnost do koje se može dobaciti je kraj tog istog dana. Neki evri, skupljeni, od samog sebe ukradeni, za novu košulju i cipele za matursko veče, najveći su roditeljski uspeh. Brojanice, kao neizbežni accessorize savremene Srbije zagušene limuzinama apdejtovanih otaca, tajkuna svih generacija i njihovih predstavnika u krugovima natrulelih elita, jeftine su, taksista će rado pozajmiti primerak sa svog bogatog oltara u vozilu. Pre nego što opsuje starca koji se zaustavio na pešačkom prelazu.
Divljački, osioni hod u čoporu svojstven je generacijama tek izašlim iz puberteta. Oni, psiholozi su davno objasnili, moraju biti ljuti, nadobudni, u svojevrsnom, naivnom, konfliktu i konfrontaciji sa svim i svačim, a sa autoritetima u prvom redu. To se razume i na to se odmahuje rukom, ali ovo sto gledamo na ulicama gradova ili u sveskama za pismene zadatke dospelim na internet, nešto je sasvim drugo. Čini mi se da se vidi nekakva jasna određenost, ispisana rukom na papiru ili iglom tatoo majstora na leđima. Da li je tata imao vremena da vidi tetovažu SAMO BOG MOŽE DA MI SUDI? Da li je konsultovan pre nego što je sin legao na krevet da se iscrtava, da li je platio to zadovoljstvo? I, da li tata misli isto što i sin?
Meta bunta obznanjenog penjanjem na konja, lociranog u mitskom krugu dvojke gde žive svi oni opasni intelektualci, moćni, brojni i uticajni, što su Borisa zamenili Tomom, nije nimalo nejasna. Ko sme pred njih? Boris, odjednom ubeđen da je sve vreme bio predsednik prosvećenih i progresivnih, a ne fensi ekipe sa tribina na Davis cup-u, njihov je neprijatelj. U sumraku propagande, maturanti ne shvataju koliko im je blizak. Preko Jeremića ili bez njega.
Grobar je došao, ne govori hamletovskim jezikom, ali nema nikakvih dilema. Kada mu je prethodnik svojim činjenjem i nečinjenjem već omogućio mesto, načinivši ga decenijskim rezultatom jedne demokratije ili je ipak za sve kriva Vesna Pešić, on mora da performira. Da se, borisovski, klacka između suprotnosti. Da se čedistički preslišava: jeste genocidna tvorevina, nije genocidna tvorevina. Da čini sve da opstane u nepromenjenom jer je promena preskupa i, kao takva, plaća se glavom a ne samo foteljom. Grobar u svom salonu mora imati čaja za sve. Do sledećih izbora kada će ga zameniti neki Grobar sa većom lopatom.
Ivica bi mogao. Ivica je nada, crveno slovo u kalendaru, varijanta Srbije koja je uvek moguća, uvek zamisliva. Proživljena. Ima tu još inata netaknutog evropskom instant katarzom, još neizrecitovanih stihova o dostojanstvu nebeskog naroda. Ali, da ne reskiramo, pozovite one koje će deca poslušati. One koji su im već dovikivali: „Nemojte deco!“ time ih priznajući za svoje, pokazujući bolno, vekovno razumevanje za patnje i poraze, koje deca, nekim čudom, moraju osećati i nositi u venama. Uostalom, u skladu sa tetovažom jurišnika maturanta, Bog, interpretiran kazivanjima ekipe iz crnih limuzina, zapravo je jedini, poslednji autoritet za veliki deo generacija koje dolaze. Njih su tako naučili. A taj Bog ima svoje konkretne, državotvorne interese. I voli silu koja mu se moli.
Budućnost je zamisliva. Otuda i jeza pre njom. Nije to više priča o tome kako je Ipod zamenio kasetofon, a kabriolet biciklo. Romantična pesmica o nekim novim klincima. Ludilo dece je ludilo njihove države. Druge se pesme čuju i sve će se glasnije slušati. Pevaće o Mladiću i Kosovu. Dušmane će prepoznavati lako. Prvo među svojima, a onda sve dalje. Govoriće jezikom palica i metaka. Manje zlo će upozoravati na nju tražeći od belog i iškrabanog da ponovo pristane jasnim iscrtavanjem kruga oko nekog broja. Oni, zapitani da li je stepenovanje zla moguće i ima li nečega izvan toga, biće proglašeni za budale. Ali opasne. Uticajne. Kao i svako ko bi manifestaciju dospeća u zrelost, prokomentarisao rečima – Siđi sa konja, magarče. Šekspirove lude su stigle u krug dvojke a da to niko nije primetio. Ispraznite ga. Odmah.