Autor: Rodoljub Šabić
Birokratska inventivnost u kreiranju raznoraznih načina za maltretiranje građana definitivno ne zna za granice. Taman pomislim da me s tim u vezi ništa ne može iznenaditi a suočim se sa nekim novim „originalnim" doprinosom.
Najsvežiji primer je juče, na moj e-mail, pristigla žalba jedne sugrađanke sa Voždovca. Ona je, naravno, prethodno podnela zahtev za slobodan pristup informacijama od javnog značaja Poreskoj upravi. U zahtevu je od „poštovanih" tražila raspon vrednosti kvadratnog metra građevinskog zemljišta i stambenih zgrada u ulici... utvrđenih u postupku utvrđivanja poreske osnovice na prenos apsolutnih prava u 2011. i 2012. godini. Za slučaj da ne raspolažu takvim informacijama zamolila je da joj daju istovetne informacije za zemljište ili zgrade iz neke od susednih ulica.
A dobila je, „naravno" bez „poštovana", ovo što sledi:
Sugrađanka sa Voždovca je našla snage da ponovi zahtev. Ljubazno je „poštovanim" ukazala na to da nije tražila od Poreske uprave da vrši bilo kakvu procenu, već je, pozivajući se na odgovarajući zakon, podnela zahtev za slobodan pristup informacijama o rasponu već izvršenih procena u toku prošle i ove godine. Uz put im je citirala i odredbe članova zakona kojima se definiše šta je informacija od javnog značaja i ko su organi vlasti dužni da postupaju po zahtevima za sloboda pristup informacijama.
I opet je dobila „odgovor" identičan onom gore, jedino se neko „potrudio" da u prvoj rečenici ispred reči „zahteva" ubaci reč „ponovljenog".
E sad, ostavimo po strani da li je i kako je moguće da jedna građanka zna odredbe nekog zakona bolje od organa vlasti (koji uzgred, i posle zahteva i posle upozorenja „po svaku cenu" izbegava čak i da spomene ime Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja) - tim će se Poverenik baviti postupajući po žalbi.
Interesantnije je nešto drugo. To - zašto neko (čak i da ne postoji Zakon o slobodnom pristupu informacijama) nalazi da je logično, umesno, smisleno, jednostavnije, jeftinije, lakše ... da umesto npr. rečenice „raspon se kreće između 120.000 i 175.000 dinara po m2", dva puta piše na dve strane dopis u kome citira „gomilu" raznoraznih propisa, zbog kojih (a sasvim je jasno da je upravo obrnuto) „nije u mogućnosti" da odgovori na jednostavno pitanje?
Jedan odgovor na ovo pitanje podrazumeva zaista potpuno iracionalan razlog. Želju da se građanka „postavi na svoje mesto", prostije rečeno da se kinji.
Drugi, mogući odgovor je puno „racionalniji". Svodi se na mogućnost da su rasponi, u poreskom postupku utvrđenih „procena" vrednosti sličnih nekretnina, toliko veliki da su teško objašnjivi i da mogu izazvati čitav niz novih delikatnih pitanja.
Valjda je suvišno reći da su oba „razloga", i onaj „iracionalni" i onaj „racionalniji", neprihvatljiva.