Okupljanje porodice, posle četvorogodišnje razdvojenosti i svakodnevne zebnje, obično izazove neobuzdane izlive radosti . Svi pričaju povišenim tonom, upadaju jedno drugom u reč, menjaju teme i završavaju rečenice koje nisu oni započeli, deca vuku žene za haljine a muškarcima se veru po nogama da sednu u krilo. Medjutim, okupljanje ove porodice, posle četvorogodišnje razdvojenosti, izazvalo je neobičnu uzdržanost. Nada, koju je Toma ostavio kao krupnu šestomesečnu bebu, sada je bila mala crnomanjasta devojčica koja se krila iza jedne stolice, nepoverljivo gledajući brkatog čoveka koga nije poznavala. Dragan ga je prepoznao, više zato što je njegov dolazak očekivao( jer onaj telegram je, ipak, stigao) nego što mu se sećao lika; u držanju mu se osećala neka uvredjenost zbog duge napuštenosti; onaj zlatni sat koji mu je otac dao na rastanku gledao je, u početku, svakodnevno; u poslednjih nekoliko meseci samo jednom. Deda-Milojko nije mogao da sakrije suze koje su lile već tri dana; počele su kad je stigao telegram a deda je pomislio da je u njemu potvrda njegovih najcrnjih slutnji; posle su tekle od olakšanja, i zato što starci lako plaču, a za protekle četiri godine postao je pravi starac, suv, poguren i sed.
I razgovor je išao nekako traljavo. Za koga god od poznatih da pitaš, il` poginuo il` umro od neke pošasti. Uskoro, Tomi presahla pitanja, a i Kata, kad odgovara, okreće glavu da joj se ne vidi lice. I ona sve manje pita jer dobija neke kratke, neodredjene odgovore; iz rata još i dobije poneku reč, iz zarobljeništva skoro ništa, i sve misli da je uzrok toj škrtosti na rečima njen izgled pa je obuzima osećaj krivice. Toma sopstveni osećaj krivice krije gledanjem u pod što pojačava Katino uverenje da muž ne može ni da je gleda koliko je ružna. Oskudna večera, koju je glavom platila jedna mršava kokoška, nije mogla da popravi opšte raspoloženje.
Pred odlazak na spavanje dugo se prao, trudeći se da odloži trenutak u kome će da se pokaže odsustvo bilo kakve želje. Zar da tako ponizi ženu? Ušao je u sobu i brzo dunuo u lampu. Kata je ležala u krevetu, osvetljena, sada, samo svetlošću kandila, onog koje se nikad nije gasilo, upaljenog pre mnogo godina, da im čuva, tada još nerodjenog, sina. Legao je pored nje, tiho, ne dišući; izgledalo je da je i Kata bez daha, i ležali su tako, dugo, u tišini koju je razbijalo samo povremeno cvrčanje kandila. Onda je prebacio ruku preko njenog struka, bojažljivo, kao kad je to uradio prvi put, mnogo godina ranije; kao i onda, pod rukom je osetio tihe, brze otkucaje, kao one koji se osete kad se u ruku uzme tek izleglo pile. Pomerao je ruku naviše a otkucaji su postajali sporiji i jači, sve dok nisu, kad je dotakao očvrslu bradavicu, postali retki, mukli i odsečni, kao crkveno zvono koje javlja da se neko uzneo na nebo. Kada joj je, nežno ali odlučno, prodro jezikom duboko iza usana, Kata je počela da se pita...Kada je, klizeći jezikom i usnama preko grudi ,i niže, i još niže, podsticao vatru koja je počela da joj plamti u utrobi, pitala se i dalje...Kad je bio već duboko u njoj, i kad se požar pretvorio u eksploziju, više se nije pitala, znala je. Druga žena. Nije je mrzela, tu drugu. Dok je eksplozija strasti, u grčevima i podrhtavanju, jenjavala, Kata je prošaputala: “Hvala, hvala, koja si, da si…” , i Toma je shvatio da je njegova tajna i otkrivena i oproštena u poslednjem drhtaju Katine utrobe. Dok je, malo kasnije, gledao njeno telo koje se presijavalo pod slabom svetlošću kandila, shvatio je još nešto; ono što je izazvalo njegovu strast kad je nije očekivao, nije to belo i vitko telo nego njena želja, želja koju je on izazvao. I onda je počeo da je izaziva, ponovo.
Kata se uvek budila prva, kako i pripada pristojnoj srpskoj ženi, domaćici i stubu kuće, ali ne i sledećeg jutra. Toma je bio taj koji je započeo dan pesmom kojom joj se udvarao, nekad davno. “Hajde Kato, hajde zlato..” ali je nije zvao da beru celer nego je nastavio sa “ da zidamo kuću”. To bi razbudilo i Uspavanu lepoticu pa je lako razbudilo i Katu. Pevušeći je otišla u kujnu da razvuče kore za gibanicu, omiljeni doručak kojim je još njena majka dočekivala gazda-Marka kad se vraćao, pred jutro, iz kafane; sada je kujna bila topla jer je šporet već bio založen a deda-Milojko je sedeo pored njega, ponovo ispravljenih ledja i bez suza u očima, uprkos ljutom, crnom duvanskom dimu kroz koji mu se jedva nazirala bela kosa. Uskoro je cela porodica sedela za stolom i dok se čekalo da Kata iznese vrelu gibanicu Nada je iz Tominog krila gledala kako Dragan drži u ruci zlatan sat i ponosno priča ocu kako je to blago koje mu je povereno spasao iz ruševina stare kuće. Posle, dok se pričalo o vrućoj gibanici i novoj kući, utvrdili su bolnu istinu; lakše je napraviti gibanicu bez sira nego kuću bez para.
Mala Rada se rodila početkom septembra 1919. Nadimak joj je nadenula Nada kojoj je bilo milo što u kući ima neko manji od nje. Iako je mladja sestra kasnije prerasla stariju, nadimak je ostao. Kata i Toma su imena svoje dece smatrali nekim sažetkom molitve za budućnost pa je krštena kao Radmila i nikad molitva nije uslišena tako temeljno. Celog života bila je radu mila...
Kuću je gradjena dugo i sa zastojima, kao što je to kod siromašnih ljudi koji se boje dugova. Dragana su poslali u vojnu školu, bar će da ima siguran posao kad završi. Nek` ima neki hleb u rukama, ne zna se šta nosi dan a šta noć. Velika ekonomska kriza nije bila ni na vidiku ali, za ljude koji žive od rada, poštujući i državu i običaje a još i grade kuću bez zaduživanja, skoro svaki dan je krizan. Toma je radio i na veresiju i nije uzimao priznanice, radio je na reč; nije ih ni davao jer se nije zaduživao, ne zna se šta nosi dan a šta noć. Kata je znala za svaki dinar koji se okrenuo i primetila je da se dinari okreću sve sporije i sve redje. Zato je jednog dana zatražila da joj Toma odobri da u delu kuće koji je gotov otvori prodavnicu duvana. Ženama u to vreme nije bila priznavana poslovna sposobnost i Toma je, posle nedelju dana nedoumice i nedelju noći nesanice, potpisao da odobrava postupak svoje žene. Ne zna se da li je to bilo baš onog dana kad je primetio da su mu bolovi u grudima sve češći, bilo da se vreme menja ili ne. Doktori su, posle, dok je groznica uzimala maha, pričali kako su mu šrapneli, zaostali iz rata, stigli do srca; umeju oni da pričaju svašta, onda kad više ne znaju šta će.
Posle nedelju dana, ispratili su ga tiho. Dok su se vraćali strmom grobljanskom nizbrdicom, deda-Milojko, suv, pogrbljen, razuveren, jer pogrešan čovek silazi niz brdo, pitao je Dragana koji je jednom rukom pridržavao sablju a drugom dedu: “ Šta je ono Toma govorio dok se rastajao sa dušom, ništa ga nisam razumeo”?
“ Nisam ni ja, nešto nerazumljivo, svaka druga reč katalin, katalin” odgovorio je Dragan. Kata, koja je išla iza njih sa ćerkama dobacila je blagim glasom:
“Katalin, to je ime, Katarina, razumeš? Samo što je na madjarskom”.