"Ti imaš oči pune zvezda, tople mesečine i nebeskih čestica koje ne razumem. Nebeska fizika mi nikada nije bila jača strana, ne znam šta su kvazari i pulsari, ne znam ni šta je crna rupa, ali znam da u nju upadam, a postalo mi je konačno jasno i šta znači širenje svemira. To što ti imaš u očima širi se i širi, celog me obuzima i bude mi loše, hoću kući i povraća mi se, ali ostajem i živim za momenat da te upoznam. Hoću sa tobom da podelim veliki prasak. Bićeš moj svemir.„
Kada je dobila prvu poruku od nepoznatog astrofizičara, ostavljenu u pravu, papirnu kovertu sa njenim imenom ispisanim rukom u sanduče koje se poslednjih godina punilo samo računima, reklamama i flajerima političkih stranaka na četiri godine, Lara je glasno pred liftom sama sebi rekla: „Ma, neko te zajebava", ali joj se istog trenutka stomak stegao i ujeo je za srce tako bolno, ali istovremeno i toliko moćno, da narednih nekoliko sati nije htela da ode da piški, da ne bi kojim čudom nestalo. Nije imala romantične slike u glavi, niti je pokušavala da zamisli lik, samo je zamišljala kako bi bilo divno kada bi je zabolelo.
Nakon dva dana, zatekla je u sandučetu još jednu belu kovertu. Brzo ju je uzela u ruku, utrčala u lift koji se vukao i gušio je, pa u stan, bacila tašnu i kese u predsoblje, sela u zamračenu sobu i kroz proreze na roletnama uhvatila mali snop svetla u papir i oznojan dlan...
„Juče sam se ceo dan kajao što sam ti stavio pismo u sanduče. To ne liči na mene, bilo me je sramota i zamišljao sam kako mi se smeješ. A onda je na kraju dana opet došla noć , a mene je počela da hvata čežnja za tobom. Ne poznajem te uopšte, možda nisi za mene, možda voliš drugačije filmove i slušaš drugačiju muziku, ili ne slušaš. Možda imaš ozbiljnu vezu ili ozbiljan psihički problem, ali ja moram da te upoznam i saznam koliko je tvoje ludilo veće od mog i zašto me tako snažno obuzima potreba da pričam sa tobom, da kasno uveče sedim sa tobom na vrelom betonu kraj reke, da te vodim u bioskop, stežem ti ruku i mazim dlan dok ne osetim da se topiš."
Potreba da istog trenutka nešto preduzme postala je užasno jaka, menjala je agregatna stanja, isparavala je iz lonca u kojem je Lara kuvala povrćnu supu, izlazila sa parom iz pegle dok je prelazila preko košulje, dizala kao vetar zavesu na terasi, hučala iz vodokotlića čiji je zvuk širinom počeo da liči na Viktorijine vodopade...Jedino što je mogla i učinila je.
Kada je sledećeg dana došao do njenog sandučeta, beskrajno zahvalan na pokvarenoj bravi i vrelom hodniku u kojem se niko nije zadržavao, zatekao je u njemu belu kovertu. Najpre ga je uz topli metal sandučeta pridavila pomislio da drugo pismo nije ni videla, onda ga je još više stisla pomisao da je otputovala i da je daleko, a sam čin davljenja počeo je pri pomisli da na ovaj način želi da mu da do znanja da ih jednostavno neće više čitati. Uzeo ga je polako u ruku, osramoćen nekako, i onda ugledao nepoznatim rukopisom ispisano „Za astrofizičara".
„Ne znam šta da ti kažem, jer ne znam ni kome pišem. Ti bar znaš kako ja izgledam, verovatno si saznao još ponešto čim znaš gde živim. I ja bih volela da imam neku sliku o tebi. Biću iskrena, jako su me potresla tvoja pisma. Ako se šališ, nemoj više, jer u mojoj utrobi ječi oganj posle samo tri dana i dva pisma. Osećam se pomalo idiotski, kao neki njanjavi ženski lik iz romantičnog filma, prosto je neverovatno šta dva pasusa mogu da učine. A ne volim takve filmove, ni takve likove, ali volim filmove, i muziku. I često uveče ležim na vrelom betonu onog nasipa pre mosta. Kada sledeći put budeš došao do mog ulaza, neka to bude uveče, kada sam kod kuće, i nemoj pismo bacati u sanduče, donesi ga gore. Ali, nemoj da budeš tužan i ljutiš se ako mi se ne dopadneš, to je uvek bolno i zato ne volim te susrete na slepo. Ali, nemoj ni da se plašiš da se popneš, malo je stepenica do mog sprata, koliko ih je do onog na kojem se skupljaju svi koji nisu smeli da se penju dalje. Moram znati da imaš muda, hoću da znam da bi bio u stanju da se popneš, prebaciš me preko ramena i baciš na krevet. Ali, samo ako vidiš da želim, moraš to da prepoznaš. Da li ti je ovo previše ludila?"
Do uveče je prošlo sto svetlosnih godina i svemir se iz Larinih očiju preselio u njenu utrobu, ostavivši dva prazna, velika kratera da zjape crnilom. Istuširala se četiri puta, popila bez daha čašu crnog vina, i pravila se da je cool dok je na polici listala diskove..Federico Aubele..To pusti Lara..tako...to ću da pustim...daaa...gde si ti Mikiceeee? obratila se visokofrekventnim glasom zbunenjom papagaju... dobro...gde mi je daljinski od pojačala, gde sam čašu ostavila... opet mi se piški, stoti put... možda sam nazebla, samo ne znam kako po ovoj vrućini...A šta ako ne dođe...ma, boli me uvo, neću se nervirati zbog neke budale, a možda je i skrnav...nisam ja te sreće...
Kada se začulo zvono na vratima, dobila je poriv da iskoči kroz prozor, da se uguši vinom, da otvori kavez i kljuca papagaja, sve je imala potrebu da radi, osim da diše. Tako je bez vazduha stigla i do vrata, zastala na trenutak i otvorila ih. Iz mračnog hodnika širila se ka njoj energija visoke siluete, čije su beonjače bile kao kvazari -
ni zvezde, ni saznanje o tome kakve vatre u njima plamte, ali se vide s jednog na drugi kraj svemira.