... To Nagual:
U našem sadašnjem društvu ljudi provedu dosta vremena u građenju nekakvih odnosa. Nekada ranije su se odnosi gradili na drugačijim principima. Sada se grade na ovdašnjim. I ti odnosi imaju svoje zakonitosti kreiranja. Bazirani su na pravilima društva. Dakle, kako izgleda kreiranje odnosa dvoje ljudi u ovom društvu (prikazano na metaforičkom primeru - vrlo, vrlo metaforičkom):
1. Dvoje ljudi se sretnu. Negde. Bilogde. I upoznaju se. Pozdrave se učtivo. I odmah posle toga se opipaju. Da vide sa kim imaju posla. Ako je bitno da znaju šta da rade.
2. Pa, ako jeste bitno, odmah posle toga odmere snage u nečemu. Vide kome je veći. Na muškom primeru to izgleda ovako: ko ima veći auto, bolju platu, izazovniju ženu. Kod žena: ko ima skuplju garderobu, ko sprema bolje sarme, ko ima muža koji usisava. Nastane takmičenje. I u tom takmičenju je cilj zauzeti bolju poziciju na početku.
3. Finalni korak prestavlja uspostavljanje odnosa. Jednom kada je takmičenje završeno - što nekada može da traje mesecima, a nekad se završi posle 5 minuta - uspostavi se odnos. Neko uvek stoji u tom odnosu nad nekim, jer je u takmičenju pobedio. Ima veća kola, bolja primanja, išao je odmor na Bahame, bolju ženu, poslušnijeg muža, decu na Sorboni, jebem li ga.... I tako nastane odnos, neko stoji nad nekim i ima - u nedostatku bolje reči - nadmoć (prevlast).
Interesantno da veliki broj ljudi zahteva da odnosi ovako budu postavljeni, i takođe da veliki broj ljudi vrednuje odnos samo ako je ovako postavljen. Možete da se pitate zašto, jel, ja verovatno ne bih znao bolje od ooga da vam kažem...
"Sweet dreams are made of this
Who am I to disagree?
I travel the world and the seven seas
Everybody's looking for something
Some of them want to use you
Some of them want to get used by you
Some of them want to abuse you
Some of them want to be abused"
Jednom tako uspostavljen odnos nema tendenciju menjanja. Dok se sam odnos ne promeni usled eksternih faktora ili internih pomeranja, odnos ima tendenciju da ostane uvek isti. To je osnovno pravilo građenja odnosa u današnjem svetu. I podređeno je ukupnom poretku u svetu (koji se i kopira).
Da to manifestujemo u jednom plastičnom primeru. Slušam priču od pre neki dan. Mlađani bračni par, u kome je on pritajeno sponzor, a ona je tiho sponzorisana počinje da živi, gde jelte, nego kod njega. Kao imućan mladoženja, on bi trebao da bude glava kuće, ali ne lezi vraže, pošto je u istoj kući i majka dotičnog.
I tu nastaje kreiranje odnosa između majke i snajke. U kojem snajka pobeđuje. Kako, možete da se pitate? Pa mladoženja počinje da radi sve one stvari koje nikada nije radio dok je živeo sam. Usisava, pegla, pere, čisti mrvice, šta ti ja znam. Majka, pobeđena do kolena, vidi kako joj sin potpada pod čini „zle" nove mlade koja ga stavlja u klopku i čini od njega „papučara" (sve ovo stavljam pod jedne velike navodnike da se neko ne bi slučajno zbunio). A nekada je bio veliki frajer, i njega su jurile...
I sve bi to bilo ok. Zar ne? Mislim, meni ništa od ovoga stvarno nije ok, ali to je tako. Tako radi nekakav realan svet. On to ne bi radio da mu nije ok da to radi. Mlada to ne bi radila da njoj nije ok da to radi. Sve je postavljeno tako sa razlogom.
Meni i dalje to nije ok odnos. Nešto mi se kosi.
Interesantnost na koju nailazim je u komentaru osobe koja mi celu priču prepričava. Koja kaže na kraju:
„I neka. Pametna je ona (mlada prim. prev. =). Tako i treba kada može to da mu radi."
I onda se setim koliko sam puta tu rečenicu čuo. U svim ostalim situacijama. Na ove ili one načine. Koliko je taj odnos, nadređeno-podređeni, usađen u naše postojanje. Uvek ima neko ko ima veću moć. Znam da generalizujem, nije tako uvek, ali svako od nas zna većinu takvih odnosa. I koliko se samo takav odnos vrednuje.
Znam gomiletine ljudi u različitim organizacijama koji se kunu u najveće tiranine koji su im bili šefovi. Svi ostali šefovi su mlaki, ako im neko slučajno ponudi da učestvuju u radu zajedno, pregaziće ga prvom prilikom, ili makar će mu zabiti nož u leđa. I time promeniti odnos. Dokazati da je slab. Dok šefu tiraninu nikada to nisu mogli da urade. Taj je držao do sebe. Iako ih je tretirao kao stoku, iako su se žalili 3 godine na njega dok im je bio šef, pljuvali i kunuli ga - kada ode - one je bio taj. On je držao do sebe.
Tako i mlada u pređašnjem primeru drži do sebe. iliti, kako se još u našem narodu kaže - ne da na sebe.
I time je poštovana. Zbog toga joj se dive.
Današnji svet definiše da se u moći nad drugim osobama oličava vrednost pojedinca u društvu. Teška rečenica, znam. I ovde bih odvojio dve stvari. Zdravo samopoštovanje je sasvim ok. Ego trip samoveličine sa druge strane - ne.
....
Novinar: Ko su zapravo Srbi?
Tesla: Posredničko pleme među narodima, trgovci sunčanom energijom na Zemlji. Roba im danas slabo ide, pa su se zabrinuli. Lepota i miris ruže mogu se uzimati kao lek, a sunčevi zraci kao hrana.
Svi ovih dana nešto spominju Teslu, pa rekoh da se i ja pridružim. Nije u redu da preskočim, zar ne? Samo ono šta sam ja uzeo je deo jednog intervjua koji dodiruje nas (ne znam da li je ovo stvarno rekao, ako jeste super, ako nije populistički sam iskoristio nešto što sam našao na netu, onda ću da špekulišem i opet ću sa tim do poente).
On jeste pričao da su ljudi sazdani od svetlosti. Pa šta onda nas čini trgovcima svetlosti? Ko smo mi onda stvarno?
I opet ću da se vežem za jednu našku interesantnu stvar. Ali ovu svi znate. Opet je usidrena uveliko u naše postojanje. Kao naroda.
Izađete na piće sa nekim. Dobro se provedete. Popijete više od jednog. Nebitno da li je alkoholno ili ne. Jednostavno ste u nečijem društvu i dobro vam je. I dođe red na plaćanje. I onda krene ono hvatanje za novčanike i prepucavanje ko će da plati. Na krv i nož. Pusti ja ću, ova tura na mene, ja sam već platio kod konobara za šankom, momci vi ste amateri...
Nije svim narodima to praksa, čak naprotiv, u većini slučajeva nalazimo suštu suprotnost tome. Stoga, mene interesuje šta se tim činom ustvari manifestuje? Zašto je našem narodu bitno da jedan plati nad svima ostalima?
Neki bi rekli da je to opet pokazivanje neke vrste moći. Ali da jeste tako uvek, bi plaćao onaj sa najvećim buđelarom, što znamo da nije slučaj. Čak ume da bude baš kontra. Onaj ko ima najmanje može da bude taj ko će sve da spiska. Sve sa tekstom: Kol'ko košta sve ovo zajedno braćo...
Neki bi opet rekli da je to revanšizam. Ja platim sada tebi, ti platiš nekada meni... Neki bi rekli da je to samostalnost - žene to rade kada hoće da pokažu da su samostalne. Nekada alpha mužijak tim činom pokaže ko je "tata".
Ima od svega toga po malo.
Ipak, zamislite sledeću sliku - trojicu najboljih ortaka koji se prepucavaju ko će da plati. Vidite da im je bilo super. Vidite da idu dalje u provod. Vidite da će te večeri da plate još 5 tura. Nema veze. Ova se plaća kao da je poslednja. Jedan na kraju krajeva plati. Ova dvojica će morati da sačekaju svoju šansu sledeći put.
Hajde da razdvojimo taj čin na sastavne delove. Šta se ustvari dešava - za neko provedeno vreme zajedno, pojedinac odluči da plati za provedeno vreme sa društvom. On - pojedinac - reši da odreši kesu i da svoj teško zarađen novac potroši na svoje prijatelje. Tačnije na dobar provod sa svojim prijateljima.
I time im kaže šta?
Da je novac ništa u poređenju sa odnosom koji ima u tom društvu. Da je platio odnos i vreme sa nekim i da ga vrednuje više nego novac sam. Da mu nije bitno koliko košta - da se ustvari dobro proveo sa nekim. I da želi još.
Da je materijalno ništa, a odnos sve.
I u tom besprekornom činu, u tom najlepšem momentu, u kulminaciji dobrog stanja zaboravljamo jednu veliku činjenicu. Da odnos ne može da se plati i time prisvoji. Da se odnos kreira i da su za odnos sve strane podjednako potrebne i odgovorne. I da tim činom plaćanja, umanjujemo vrednost samog odnosa, jer ne vrednujemo one koji odnos čine.
Ili kako bi Tesla rekao
Posredničko pleme među narodima, trgovci sunčanom energijom na Zemlji. Roba im danas slabo ide, pa su se zabrinuli. Lepota i miris ruže mogu se uzimati kao lek, a sunčevi zraci kao hrana.
Pravi Trgovci Svetlosti to ne bi zaboravili.
Naš potencijal kao naroda je da stvaramo odnose. To radimo lakše nego bilo ko drugi. Naše gostoprimstvo ume da ostavi bez daha. Naši timski sportovi su prvi u svetu. Ima nešto u toj lakoći postojanja koju ova zemlja može da proizvede. To nam ide od ruke. To, takođe, u današnjem materijalnom svetu, nije materijalna stvar. Vrlo je neopipljiva. Ali su ljudi spremni da plate za kreiranje takvog odnosa. Imamo najjače oružije od svih i koristimo ga sami protiv sebe.
......
Miguel je već neko vreme putovao do sela u prašumskom delu gde je trebao da pokupi Lazara, dečaka od 10 godina. Prvi put mu je da ide tom stazom, kao što mu je prvi put da je mentor nekome. Učitelji, naročito oni sa visoravni, nisu imali prilike da se susreću sa učenicima iz nižih oblasti. Tako da je ovaj put za Miguela bio od samog početka nešto novo.
Rečeno mu je da je Lazaro mladi čovek pun iskričavog duha i pozitivne energije. Miguel je to shvatao kao dobar znak. Jednom kada dođete na 4000 metara nadmorske visine, treba vam puno životne energije da se usmerite gde je potrebno.
Upoznali su se na ivici proplanka. Posle kraćeg ritual upoznavanja, Lazaro je poveo Miguela stazom kroz šumu ka svom selu gde je trebao da se poslednji put pozdravi sa svojim sunarodnicima i da se oprosti od roditelja. To je verovatno poslednji put kada će ih videti za dugo vremena.
Šetajući se stazom došli su do veće reke. Lazaro, domaći u ovim krajevima, krete prvi. Stavio je sve što je imao bitno na svoj slamnati šešir, i polako krenuo da ulazi u reku. Korak po korak, ugazio je u tok toliko da je sada već morao da pliva. Uskoro, posle par minuta plivanja, Lazaro se našao na drugoj strani.
Miguel do tada nikada nije video reku koja je dublja od kolena. Ali, reče sebi, ako može dečak od 10 godina, mogu i ja. Poče da kopira sve stvari koje je Lazaro uradio, stavio sve svoje bitne stvari na svoj slamnati šešir i ugazi u vodu.
......
Učenjaci toga sveta imaju sličan princip građenja odnosa. Isto postoje 3 koraka.
1. Prvi koji zahteva neko upoznavanje, formalni početak.
2. Drugi koji ih prirodno stavlja u vrstu takmičenja - ko zna više, ko može bolje, ko ume drugačije.Tehnički ova dva koraka su identična sa prva dva koraka iz prethodne priče. Razlika nastaje u trećem.
3. U trećem koraku, čim se utvrdi da jedna od dve osobe zna nešto bitno za odnos bolje od druge, ili druga osoba uopšte nema poimanje tog znanja, prva osoba preuzima odgovornost da nauči drugu osobu tom znanju
......
Čim je Miguel ušao u duboku vodu, videla se opasnost po njegov život. Počeo je da se davi, jer do tada nikada nije imao situaciju u životu u kojoj je morao da pliva. Lazaro je primetio da nešto nije u redu, i skočio nazad u reku po svog novog učitelja. Uskoro su se obojica našla na drugoj strani, ali samo uz pomoć Lazara koji je spasio život svom novom učitelju.
I mogli su olako da pređu preko toga. Naprotiv. Ostali su na tom mestu sledeća tri dana. Da bi Miguel naučio da pliva. Lazaro je znao nešto što Miguel nije, i preuzeo je odgovornost da ga nauči tome.
......
Jednom napravljen odnos na takvoj vrsti energetske razmene, u kojoj formi nema mesta, već samo postoji suština odnosa, čini neraskidive niti između osoba.
Niti koje se ne mogu platiti.
Pravi Trgovci Svetlosti to znaju.
In memoriam Tom Best,
To a greatest mentor I have ever had, to a one of the greatest Light Trader in the world