Eh, da... Evo dozivesmo i to da nam se olimpijada odrzava u komsiluku i da mozemo iz prve ruke, a nekoliko puta i iz nulte (direktno sa borilista) da iskusimo tu najvecu, najmasovniju i najznacajniju sportsku manifestaciju koja se odrzava na ovoj napacenoj planeti...
Doziveti olimpijadu u susedstvu i biti na neki nacin i deo nje je stvarno fantastican osecaj. Lako je biti cinican i sarkastican i pljuvati da je sve to samo 'hleba i igara' ili iskljucivo uzurpacija velikih kompanija i jos vecih mocnika. Ali kad na potezu od sto metara vidite pripadnike sto nacija koji su dosli da bodre svoje sportiste, ali i da se druze, upoznaju, osete tu atmosferu, vide na svakom koraku pet spojenih krugova, stvarno stalno nasmejana i srdacna lica hiljade volontera, i jedno iskreno dobro raspolozenje koje se oseca u vazduhu, ljudima ostaje samo jos da im se oci konstantno vlaze...
I tako, placemo svi, placemo redovno, svaki dan, svako vece. Placemo kada osvojimo zlato u konjickim skokovima posle 60 godina, placemo kada se Jessica Ennis popne na postolje da primi medalju, trudimo se da ispratimo svaku Sanchezovu suzu dok slusamo sa njim dominikansku himnu, kada Kirani James trazi broj sa dresa od Oskara Pistorijusa posle polufinalne trke, kada Le Clos pobedi Phelpsa u poslednjem zamahu, kada Ginobili opet prodje kroz Americku odbranu kao kroz sir, kada gledamo iznad nasih glava kako se zatvara Wimbledonski krov, kada nam nista drugo ne preostaje osim da placemo zbog kilavosti i potpunog odsustva olimpijskog duha kod nasih odbojkasica, rukometasa, atleticara i atleticarki, i ostalih srpskih "realnih" kandidata za medalju, kada se kinez preponas opet povredi na olimpijskim igrama, kada se pokvari britanski camac, kada ispravno posle opravdane zalbe poprave skor japanskim gimnasticarima u muskom viseboju da zasluzeno osvoje srebro, kada dvaput diskvalifikuju Victoriu Pendelton, kada u dvorani za dizanje tegova navijamo za Albance kao da su nasi (nasi Srbi, ne nasi Britanci), kada nam usi zapara svaki vrisak Sarapove, kada kako rece Gary Lineker neke stvari uvek ostaju iste posle jos jednog ispadanja u fudbalskom cetvrtfinalu na penale, kada pobedi uvek najlepsa sprinterka, kada Murray rasturi Federera, kada Isinbajeva izgubi od 'anonimne' amerikanke (suze radosnice, da ne bude zabune), kada su pored nas zujali biciklisti u road race disciplinama, kada ... igre jos nisu gotove... Jedino nismo plakali kad je Novak izgubio od Del Potra, a i bolje sto je izgubio, dosadio je vise i bogu i ljudima ove godine svojom Janus inkarnacijom...
Da i ne pominjem (pre ceremonije zatvaranja) kako je odlicna bila ceremonija otvaranja. A kako je drugacije i mogla da bude predstava u kojoj kraljica glumi parodiju na samu u sebe u James Bond vinjeti, posle cega slede uvodni taktovi u Pretty Vacant i besno-rezignirani pogled Johnny Rottena iz 1977 koji jos uvek govori kako onaj ko vec sa 19 godina zna sve sta treba da zna, taj ce uvek znati sve, a ko sa 19 jos uvek nije saznao neophodno, taj nikada nece nista ni znati... I kako smo svi mi, od Kariba, preko Albiona i Srbije, Sahare i Serengetija, Kine i Indije, Australije i Hobit-zemlje, Amerike i Amazonije, uvek bili i uvek ostali samo i jedino jedno... (te) isto...
Zao mi je (mora i to) samo dve stvari u ovom trenutku, sto se Srbija nije bolje predstavila na olimpijadi, ne toliko brojem medalja nego borbenoscu, zalaganjem i izgaranjem u nastupima, jer smo opet u vecini slucajeva fulali da ukapiramo o cemu se tu na olimpijadi zapravo radi, i sto su i dalje samo setna secanja na davno prosla i nestala olimpijska vremena: Moskva, Sarajevo, Boeing 7-4-7 u Los Andjelesu, i neuspele ali vise nego solidne kandidature Beograda kada je isti jos mogao i imao snage, volje i hrabrosti da bude zainteresovan za olimpijski ideal.
Kao i uvek i posle svega medalje ce biti podeljene, uklonice se sarene oznake sa ulica, neka borilista i arene ce ostati, neka ce biti skroz sklonjena, neka ce biti kapacitetno smanjena, ali ce na kraju svima nama (kao i svakom lokalnom posle bilo koje olimpijade) ostati ipak jedan pozitivan oziljak na srcu da je bilo lepo kada je u jednom trenutku ceo svet svratio kod tebe na kafu...