Nakon događaja u Crnoj Reci 2009. godine i tragičnog epiloga jedne nasilničke i neadekvatne metodologije rada sa zavisnicima u "Sretenju" sasvim je jasno da alternativni centri moraju da imaju neku vrstu kontrole rada, kako stručnog pristupa tako i finansijskog. Sada je sasvim očigledno da su u slučaju takozvanog rehabilitacionog centra "Sretenje" omanuli i država i Crkva. Ipak, izjava direktorka Specijalne bolnice za bolesti zavisnosti u Beogradu Jasne Daragan - Saveljić da alteranitvni centri "nemaju ni naučno utemeljenje" jeste neutemeljena, pre svega i sa naučno - empirijskog stanovišta.
Poznato je da u zemlji deluje više alternativnih centara za lečenje bolesti zavisnosti u kojima se primenjuje takozvani "holistički" princip, to jest metodološki pristup koji podrazumeva primenu i usvajanje verskih principa kako bi se prevazišao psihiloški problem zavisnosti. Pored Reto centra. centra Raskršće, centra Duga, kao najbolji primer ističe se rehabilitacioni centar "Zemlja Živih" koji deluje pod blagoslovom eparhije Bačke. Poznato je da su recidivi kod štićenika alternativnih centara mnogo manji jer se u toku procesa rehabilitacije analogno razvija i jedan drugi proces koji bitno menja identitet čoveka - bogoslovski i psihološkim rečnikom dovodi do procesa preumljenja. Da ovakvi pristupi bolestima zavisnosti imaju naučno utemeljenje svedoči i najnovija studija Srđana Sremca iz
Centra za istraživanje religije, politike i društva pod nazivom
"Zavisnost, religija i identitet".
Publikacija Srđana Sremca koja je pred čitaocima rezultat je interesovanja za praksu koja je započeta krajem devedesetih godina XX veka, a posebno se razvila u poslednjoj deceniji na prostoru Srbije i regiona. Naime, reč je o rekonvalescentima koji su pomoć pronašli u rehabilitacionim centrima koji se bore sa problemom zavisnosti (najčešće heroinske i zavisnosti od psihoaktivnih supstanci) i svoj program zasnivaju na religijskim uverenjima. Predmet ove studije predstavlja pitanje o uticaju religije na formiranje identiteta bivših zavisnika. Rad ispituje procese u oporavku od zavisnosti kroz prizmu teorije narativnog identiteta, a posebno istražuje kakvu interakciju ti procesi imaju sa religijskom konverzijom. Rad se fundamentalno fokusira na pitanja kako rekonvalescenti kreiraju i rekreiraju smisao svog života i kako konstruišu svoje narativne identitete kroz životne promene.
Takođe, autor pokušava da odgovori na pitanja poput: gde je mesto i uloga religije u tretiranju bolesti zavisnosti; da li religija uopšte može da odgovori na izazove ove bolesti; da li religija predstavlja novu „zavisnost" ili je ona pak samo supstitucija; kako proces konstrukcije narativnog identiteta uzajamno deluje na specifičnu oblast procesa religijske konverzije; može li iskustvo konverzije jednog pojedinca doprineti stvaranju/konstrukciji narativa „novog života". Naime, uzevši u obzir dosadašnja relevantna, premda ponekad i disparatna istraživanja o toj problematici, i to iz različitih područja - od medicine, psihologije pa sve do teologije - autor holistički povezuje različite naučne pristupe.
Ovakve činjenice je direktorica specijalne bolnice za bolesti zavisnosti ipak previdela. Sasvim je jasno da u slučaju "centra" Sretenje nikakvog metodološkog pristupa nije bilo, ni stručno - medicinskog, ni alternativno - holističkog no to svakako nije razlog da bi se umanjio značaj drugih alternativnih centara koji uspešno funkcionišu i večinom su besplatni, bar kada su u slučaju Zemlja Živih, Duga, Reto... Ne bih želeo da ulazim u rad onih centara koji se naplaćuju, o tome treba da vode računa za to nadležni državni organi. Dakle, jasno je da se određeni monitoring od strane države mora uvesti kako bi se uspostavili normativi rada i sprečile bilo kakve vrste zloupotreba i nasilja. Sa druge strane pozitivne primere država treba i da pomogne i da aktivno sarađuje sa njima budući da je broj zavisnika dostigao zabrinjavajuć nivo.
Šta vi o tome mislite kolege blogeri i komentatori?