Foto: Uprava carina
Umoran sam. Svake godine isto, novi protivzakoniti pokolji ptica uz upotrebu vabilica koje jesu zabranjene za upotrebu, ali nisu, valjda, za posedovanje i prodaju (npr, ne smete da se fiksate, ali je posedovanje i dilovanje dozvoljeno i poželjno, dok god plaćate porez, ili plaćate koga već treba da platite), pa se tako nude u svim lovačkim radnjama (slika dole je iz beogradskog Snajpera), kao i pumparica sa po 5-10 patrona (zakon dozvoljava do dve patrone). Inspektori su po pravilu zauzeti na drugoj strani kada dobiju prijavu krivolova, aktivistima se preti oružjem, a policija pet dana nedeljno ne radi ništa, pa onda vikendom i sama ide da puca u prepelice i grlice (ok, kao pojedinci, ne kao javno preduzeće).
Ovog puta su naši carinici (jedina koliko-toliko svetla tačka u ovoj mračnoj priči) na prelazu Bačka Palanka – Most u subotu 18. avgusta tokom kontrole vozila, ispod garderobe italijanskih državljana u dva ručna frižidera i putnoj torbi pronašli 86 evropskih divljih grlica (Streptopelia turtur), 32 prepelice (Coturnix coturnix) i dve gugutke (Streptopelia decaocto). Istini za volju i uprkos stavu stručne javnosti, sve su one dozvoljene za lov – ali ne i za krivolov, a metode iz prvog pasusa su protivne zakonu. Koji se ne sprovodi. Jer je ovo blaženopočivša Srbija. U kojoj je zakon po defaultu na papiru mrtvo slovo.
Posebna zanimljivost mi je što smo jednu deceniju ranije imali šverc 120.000 mrtvih ptica, a danas (samo) 120. Da to nisu nadležni počeli da rade svoj posao? Ili je nešto drugo u pitanju?
Vabilice se prodaju svuda (dunavska guska je lovački sleng za zaštićenu i za lov zabranjenu divlju gusku Anser anser)
Utisci Dejana Đapića iz Bačke: “Ove godine (bar na terenima gde ja idem, iz godine u godinu) je katastrofalno malo prepelice i grlice (ali sa grlicom je tako već dugo, sve je manje i manje). Video sam jato od 30 grlica [moje najveće jato ove godine imalo je jedva preko 10 ptica; prim. albicilla], dok su osamdesetih godina na tom istom mestu jata brojala više hiljada primeraka, a devedesetih se moglo videti i stotinak ptica u jatu. Idem ujutru pre izlaska sunca na teren i uveče kasno – jedva da čujem po neku prepelicu. Par lovaca koji idu godinama da love prepelice sa psima [jedina zakonom dozvoljena metoda, za razliku od onih iz prvog pasusa; prim. albicilla] kažu: nikad manje. Možda je razlog sušna godina ili promena migratornih ruta. Kako god bilo, ove dve vrste su u padu brojnosti. Što se tiče [krivo]lova sa vabilicama, Italijani ni ove godine nisu hteli da love bez njih, tako da gde god su lovili vabilice su korišćene.”