Vika se, malo pomalo, pretvorila u pretnje. Naizgled iz čista mira, ničim izazvani, poručivali su onim sugrađanima koji po boji kože i etničkim osobenostima nisu kao oni, da ne žele da žive ni sa njima, niti pored njih.
Ali, ako ste pomislili da su vikači zapretili kako će se zbog toga negde iseliti, prevarili ste se. Želje su im bile upravo suprotne: tražili su da se iz zemlje isele oni koji im nisu simpatični. Slali su ih na razne strane – od nekih nedođija iz kojih navodno potiču, do gizdavog Brisela, u goste, na duže staze. Kažu, „neka ih Evropa nauči kulturi, pa onda, eventualno, neka ih vrati u našu domovinu“.
I tako su okupljeni, predvođeni svojim poznatim vođom sa velikim očima (izraz „krupne oči“ smatram komplimentom, pa ga zato u ovom slučaju ne koristim), kojima je univerzalno merilo jedino njihov kulturni obrazac, rešili da svakog „nekulturnog“ sugrađanina pošalju negde, na civilizacijsku obuku. Po mogućstvu, sa voznom kartom u jednom pravcu.
Pre više decenija, ideološki stratezi današnjih vikača, koji i po odevanju veoma liče na one stare, takođe su upućivali slične želje sugrađanima koje nisu voleli, ali su bili daleko konkretniji od ovih današnjih. Sve „nekulturne, prljave, pokvarene, smrdljive, gramzive itd.“ – dakle, sve drugačije, poslali su tamo odakle nema povratka. Neki od egzekutora se i tada, a i sada, pod starost, izvukoše od odgovornosti pred naraštajima. Slučajeva kada je boginja pravde morala da pocrveni, bilo je i ovih meseci i dana, tu, pred našim očima.
Poučene takvim primerima, nove generacije mađarskih ultraša zaključile su kako su male šanse da se bilo kome odgovara za širenje i praktičnu primenu ideologije koju slede, čak ni u dubokoj starosti, pa su i oni udarili po sugrađanima koji su po nekom obeležju drugačiji od njih.
Tradicionalna meta su (bili i ostali) Jevreji, čije samo spominjanje po pravilu prate pogrde. Valjda se tako neupućenima pomaže da definišu kolektivno biće spomenute etničke grupacije. Lista nepoželjnih građana se proširuje „stranicma“, ma šta to značilo. Najpre samo nekima, a potom i ostalima.
U subotu su na toj, sve dužoj listi „parazita društva“, još jednom zaokruženi Romi koji, doduše, nikada nisu ni silazili sa tog spiska. Razlika je samo u tome što im je sada ime podvučeno crvenom bojom, a to bi, rečeno jezikom vikača, značilo – stvar koju treba rešiti pod hitno! Civilizovati, znanim sredstvima. Juče one, danas ove, a sutra... Treba li da pogađam?