Pregledajući udžbenik Sveta oko nas, dete mi se najviše oduševilo stranama 42 i 43, a na njima krave, ovce, konj, svinja, prasići, koza, magarac, koka, pilići, petao, ćurka, patka, pačići, guska i guščići.
Tuga me uhvatila.
Moje je detinjstvo obuhvatalo minimum dva meseca godišnje provedenih u selu, gde sam iste te životinje gledala kako se legu, rađaju, rastu i kolju. Čuj, gledala. Pomagala. On je selo jednom video, na dva dana, ali je bio suviše mali da bi se toga sećao. I sad se mislim, možda bi plan posete Legolendu sledeće godine trebalo da zamenim nekim paket-aranžmanom iz bogate ponude domaćeg seoskog turizma?
Vremena su se promenila. Mnogo. Malo je mama i tata čije mame i tate žive na selu. Nema više masovnih letnjih porodičnih pohoda u neasfaltirane predele gde se do prve prodavnice ima pešačiti tri kilometra. Plaćeni seoski turizam je mnogima jedina šansa da deci priušte ono što je mnogima od nas bilo garantovano jednom godišnje za džabe.
Isto se desilo i sa čuvenim "idemo napolje". Gde je bio košarkaški teren za dž, sad je igraonica sa skupim ulaznicama. Gde je bio fudbalski teren za dž, sad je balon u kome klubovi održavaju treninge za koje roditelji treba da plate. Gde je bio teniski teren za dž, sad je poljana obrasla u travu punu krpelja o kojoj niko ne vodi računa. Popodnevni, večernji i vikend termini u školskim salama više nisu rezervisani za besplatne sekcije, već za treninge sportskih klubova koji se plaćaju.
Pa onda fizičko okruženje... Gde je u moje vreme bila poljana sa šibljem i drvećem na kome smo pravili kućice, sad ima dve prometne ulice, stambeni blok i mini šoping centar. Gde su nekad bile staze za pešake kroz zelene površine, danas se parkiraju automobili. Čak ne možeš detetu da kažeš ni "igraj se isprad zgrade", pošto su i tu automobili.
Gde to naša deca danas, generalno, mogu da skaču, da se valjaju niz brdo, da prave kućicu na drvetu, da se klizaju na zaleđenim barama, a da budu sigurna da neće lupiti u neki parkirani automobil, ili da će morati da se sklanjaju od automobila koji nailaze? Na selu. U kome retko ko od nas danas ima mamu i tatu, i koje detetu najverovatnije može priuštiti tek zahvaljujući plaćenom seoskom turizmu.
Pojam razonode tako se mnogo promenio od doba našeg detinjstva do doba detinjstva naše dece, kako u očima dece, tako i u očima roditelja.
U naše doba, razonoda je bila "napolje" - u očima roditelja besplatna, jednostava, nenaporna, za decu korisna aktivnost. U očima dece, najzabavnija stvar na svetu. Mislim, nije bilo kompjutera, a dva televizijska kanala koja su postojala nisu emitovala program po ceo bogovetni dan.
Danas "napolje" više nije razonoda ni za roditelje ni za decu. Naše "napolje" je u očima roditelja postao sinonim za opasnosti koje vrebaju, i jedini način da se te opasnosti izbegnu jeste obezbeđivanje sigurnijeg, kontrolisanijeg "napolje" okruženja. A to košta. Igraonice sa zidovima za penjanje, treninzi karatea, baleta, košarke, tenisa, odbojke, rukometa... sve se to danas plaća.
Dodajte tome činjenicu da ono što je za nas bio pojam razonode u slobodno vreme ("napolje") današnjoj deci sigurno nije na prvom mestu, bar ne u ovom našem gradskom okruženju. Prvo mesto na top listi razonode neprikosnoveno drže kompjuter i televizor. I to je činjenica, sviđala se ona nama ili ne.
Okruženje u kome deca odrastaju promenilo se u ogromnoj meri. Samim tim, i deca koja u njemu odrastaju drugačija su od nas kao dece. U tome se svi slažu, i roditelji i nastavnici: deca su danas drugačija nego što su bila. I roditelji su danas drugačiji od naših roditelja, a sve zarad toga što su morali svoje roditeljstvo da prilagođavaju nekim novim uslovima u kojima deca odrastaju.
A šta je s vaspitačima, učiteljima i nastavnicima? Da li su se i oni promenili?
Pa... menjaju se, nije da se ne menjaju, ali nekako nerado i sve kukajući za starim dobrim vremenima. I oni vide da su se deca promenila, i da su se roditelji promenili. Samo, nekako, čini mi se, najviše problema imaju s tim da prihvate da se i okruženje promenilo. Prečesto od vaspitača, učitelja i nastavnika koje poznajem čujem kako su danas deca drugačija zato što su roditelji drugačiji. I to je u redu, to je tačno, i to je činjenica. Ali, ta se rečenica prečesto izgovara neskriveno optužujućim tonom. Nekada se tek natukne, a nekada sasvim otvoreno izgovara optužba da roditelji deci dozvoljavaju previše televizije, previše kompjutera, a uskraćuju im čuveno "napolje".
Pa i to je, donekle, činjenica. Generalno gledajući, najveći broj roditelja danas to i radi. Samo, malo ko se pokušava udubiti u problem i shvatiti, a zašto to rade? Kao i naši roditelji, i mi svojoj deci želimo samo najbolje, a to najbolje svakako podrazumeva i puno fizičkih aktivnosti. Razlozi zbog kojih to ne uspevamo uvek sprovesti u delo mnogo su dublji nego što to na prvi pogled izgleda.
Koren svega je izmenjeno okruženje.
"Napolje" je sad prepuno opasnih elemenata, a "unutra" je izgubilo epitet dosadnog i postalo najzanimljivija stvar na svetu.
Vaspitači, učitelji, nastavnici, stručnjaci, lekari uporno govore kako deca treba da budu više napolju i da budu više fizički aktivna, a niko od njih roditeljima ne kaže kako to da postignu? Realno, roditelj ima dve opcije: ili da detetu plati treninge u kontrolisanom okruženju u kome zna da će mu dete biti na sigurnom od opasnosti koje "napolju" vrebaju, ili da pokuša da promeni to "napolje" tako da iz njega izbaci sve opasnosti. Prva opcija je skupa, druga nemoguća.
Obezbeđivanje dovoljne fizičke aktivnosti dece nekada je bio posao roditelja, a s obzirom da je to istovremeno deci i bilo na prvom mestu top-liste razonoda, sve je štimalo i lako se sprovodilo u delo. Bez novca, bez straha za dečiju bezbednost, bez potrebe da roditelji posle povratka s posla na kome su se iscrpli, iz petnih žila vade dodatnu snagu da se na ovaj ili onaj način postaraju da im deca budu fizički aktivna.
Obezbeđivanje dovoljne fizičke aktivnosti dece danas, smatram, više ne bi trebalo da bude isključivo posao roditelja. Štaviše, s obzirom da to deci više nije na prvom mestu top-liste razonoda, a neka deca je čak doživljavaju i kao obavezu, najjednostavnije rešenje za problem koji imamo najpre će se naći u strukturisanju fizičke aktivnosti kao obaveze.
Drugim rečima, fizičku aktivnost dece treba da prestanemo da gledamo kao razonodu, i treba da je počnemo posmatrati kao obavezu. Jedino takav pogled na stvari ne negira promene koje su se desile u okruženju u kome deca odrastaju.
Džaba se i roditelji i nastavnici upiru da deci objasne kako je "napolje" razonoda. Ona znaju šta je za njih najveća moguća razonoda, i teško će se ubediti u suprotno. Kad te roditelj izvede napolje da se "razonodiš", pa krene da ti brani da ideš ovamo, onamo, da radiš ovo ili ono, da se ne bi uprljao, povredio, da te nešto ne bi zgazilo, ujelo, udarilo, itd - gde je tu razonoda? Zašto uporno lažemo decu?
Ako deci ne možemo da obezbedimo okruženje napolju u kome ćemo ih pustiti da samostalno istražuju i budu aktivni, pošto istovremeno ne možemo sebi da obezbedimo unutrašnji mir i osećaj da će sve biti u redu, znajući kakve sve opasnosti napolju vrebaju, šta nam je činiti?
Uvesti "napolje" u škole.
Kako?
Prvo, osiguravanjem da tri časa fizičkog vaspitanja nedeljno stvarno budu tri časa fizičkog vaspitanja nedeljno od prvog dana prvog razreda. Izgovori da je to nemoguće iz ovog ili onog razloga, ne stoje.
Drugo, zabranom izdavanja sala za fizičko radnim danima u večernjim časovima, i povratak sportskih sekcija u tim terminima.
To su moja dva predloga, a ukoliko svi zajedno (i roditelji i vaspitači i učitelji i nastavnici) pristanemo da promenimo perspektivu iz koje posmatramo problem nedovoljne fizičke aktivnosti kod dece, kada prestanemo da poričemo činjenicu da je danas "unutra" mnogo zanimljivije i bezbednije od "napolje", te da nema šanse da to i takvo okruženje promenimo - sigurna sam da ćemo smisliti još hiljadu korisnih.