Život

Ogledalce, ogledalce

Ivana Knežević RSS / 08.09.2012. u 18:24

Pročitala sam jednom u kritici nekog filma opasku o Ričard Giru u kojoj je kritičar rekao da je on emotivno neiskren glumac. Iako je Mr. Gere bio više nego zadovoljavajuće kompenzovan za svoje sposobnosti tokom godina i decenija svoje karijere, to je teška optužba. Ali teško da se među odraslima može naći neko ko bi mogao da potvrdi (i ne slaže) da je on ili ona nemaju, i nikad nisu. Emotivnu neiskrenost. I poslednja baraba veruje za sebe da čuva džepić na grudima u kome su složene sve njegove verne emocije, čiste kao voda planinskog potoka, suze deteta ili tako neka univerzalna čistota. Ljudima mnogo znače njihove emocije. Igraju se njima kao da su Lego kocke, grade kule i avione, i onda sve poruše. U međuvremenu, u savremenom društvu i u ovom delu sveta, od tuđih pa i sopstvenih emocija ne možeš da odeš ni da piškiš a da te neko ne poprska, zamaže, zalepi, umota debelom ćebadi od višeslojnih emotivnih vlakana, smisla i metafora. Ali niko da upotrebi golu referencu i nazove stvari pravim imenom: emotivna neiskrenost. Možda oni na to misle onim ‘pronaći sebe' samo ja nisam razumela. Nije uvek lako preći kulturne i jezičke barijere.

Sasvim slučajno, pogledala sam zatim (nakon napisanog gornjeg uvoda) dokumentarni film kanadske produkcije „Lovable", koji je zablistao kao dobar primer emotivne neiskrenosti. Sve osobe intervjuisane u filmu su žene, osim režisera, koji govori u svoje ime ali se zgodno desilo da je muškarac među tolikim ženama. On gleda u ogledalo dok govori pošto je njemu, po opisu posla, mesto iza kamere (iako one već dugo dolaze i sa stalkom).

U filmu se govori o ljubavi u savremenom svetu, konkretno o nalaženju partnera, i koliko je ta želja velika, duboka i široka - sve u svemu zapreminski oduzima sav prostor u ženskom biću i ostavlja ga sa malim kapacitetom disanja, a smanjen dotok kiseonika ima dobro znane posledice.

Prvo sam pomislila da je krenuo sa ženama pa će vrlo brzo ubaciti i muške likove. Posle nekih pola sata prihvatila sam da je Mr. Zweig tako hteo - sebe kao jedinog muškarca u svom filmu. Žene intervjuisane u filmu su različitih godina, od dvadesetih do ranih 60-tih, i vrlo različite. Sve otvoreno govore o očaju, nadi, praznini, iskustvima, žalosti, pritiscima i odnosu okoline, i neke među njima izgledaju kao fantastične žene koliko se to na osnovu jednog dokumentarnog filma može zaključiti. Film je vrlo sporo krenuo tj. trebalo mi je neko vreme da se snađem sa time što sam slušala.

Započeo je sa mlađim ženama (sve lepo izgledaju, i one mlađe i one starije, od vrlo lepih do negovanih i pristojno atraktivnih), koje su ogorčene, nervozne, i izgleda žive u neprijatnom stanju permanentnog alarma oko toga što nisu udate. Jedna glava tog čudovišta je želja i biološka presija (koju osećaju i one u 20-tim) da imaju porodicu, a druga je poređenje sa nekadašnjim devojkama iz svoje generacije koje su sve srećno udate. Ili 'srećno udate' ali svejedno - udate. Ova druga glava je izgleda daleko proždrljivija. Starije žene imaju filozofskiji pristup celoj stvari posle brojnih poraza, i one su daleko zanimljivije kao sagovornici.  Nijedna ni u jednom trenutku nije bacila krivicu na muškarce za bilo šta.

Priča za pričom, sa sličnostima i razlikama, pokazuje da je vrlo moguće da od svih puteva kojima se može krenuti u životu vrlo je verovatno da su svi pogrešni. Ili prosto većini ljudi su na izboru pogrešni putevi. Ili tako nekako. To je zanimljiva tema, ali film se njome ne bavi. 

I uticaj viška vremena, materijalne sigurnosti/nesigurnosti na izbore u životu je vrlo zanimljiva tema, međutim ni time se film ne bavi.

Njegova namera je da pokaže da žene žele muškarce, a njih nema pa nema. Zašto se to ženama uzima za zlo je dosta nejasno. Zašto je smešteno u kontekst gde se vidi da te žene osećaju da je to njihova krivica - i da žele partnera i zašto ga nemaju - mi je još manje jasno. Zašto toliko puno žena nema samopouzdanja je tek velika muka za mene.
I tako sam tokom sat vremena konačno počela da hvatam vajb ovog filma i odjednom skočila besna sa kauča tu negde oko šezdesetog i petog minuta! Film je prava ljigavština na jedan duboko mizogin način.

Režiser, koji se vrlo često pojavljuje, puno priča. Daleko više od svih žena. Njegova priča je o tome kako bi voleo da voli i neko njega voli, da ima i partnerku i decu, kako je pravio greške, želeo da ima osobu da ga zagrli i uteši kad mu je umro otac pa posle i majka, i da bi tada sigurno mogao da plače, a ovako ništa, sve mu je to sasušeno u jednjaku, toliki plač. Praktično, on je uspeo da ubedi državu da mu finansira poruku lične prirode, i žene u filmu su poslužile kao garnir. Mr. Cvajg je ružan muskarac, od onih za koje govore od davnina da bi samo majka mogla da voli. Ima oko 60 godina, i očigledno je imao puno veza sa ženama, a i tokom samog filma radi na nekoliko pokušaja (ne treba zaboraviti ni ceo taj harem likova koje je intervjuisao). Da sam ja Mr. Cvajg, pala bih na kolena svakodnevno i zahvaljivala Bogu za takvu sreću.

Ne i Mr. Cvajg. Ne bih ni ja, doduše, jer Boga nema, ali mora se negde povući crta i ogledalo posluži za sagledavanje realnosti (samozaljubljeni cmok tu i tamo je prihvatljiv). Pošto se pojavljuje jedino u malom ogledalu, on ga dodatno briše, valjda zamrljano od neisplakanih suza ili kakvu je metaforu to predstavljalo (edituje snimke sa ženama ali sebe snima dok šprica ogledalo i briše ga krpom - možda da pokaže kako je uredan?). Sve u svemu, zaključila sam oko onog istog šezdeset i petog minuta, u pitanju je jedna pogana, narcisoidna rugoba, i bukvalno i opet bukvalno, i negde pola sata pred kraj već mi je izlazio i kroz nos i kroz uši, a i nekolicini žena u filmu sam poželela da uradim nešto što nije lepo, pa sam prekinula sa gledanjem.

Otišla sam na spavanje i, gle opet slučajnosti, sanjala Mr. Cvajga. On je u tom snu bio donekle šarmantniji, nosio je vesele boje i lepršave košulje, i vodio nekoliko biznisa na Queen Street-u. Majka mu je bila živa. Ispovedio mi se dok sam zagledala letnje haljine u jednoj radnji da je on samo ljudsko biće, sa mnogo mana, oh, kako se on rastužio nad svojim manama, ali eto, voli mlade ženske guzice, voleo bi i decu, što više dece, i da ga sva ta deca vole, vole i zabavljaju - zaplesao je Mr. Cvajg sa velovima posred Queen Street-a kao mlada devojka. Postidela sam se bila malo svog sinoćnjeg besa, i poželela mu svako dobro, jer šta drugo uraditi u takvoj jednoj situaciji nego biti emotivno neiskren.

Kad sam se probudila setila sam se filma sasvim jasno, i san je bio još uvek svež, i zaključila sam da je on jedna pogana, narcisoidna rugoba, ali da nema smisla da ga osuđujem ili bilo šta o njemu mislim jer ga ne poznajem, ne želim da ga poznajem, i ne postoje šanse da ga ikada upoznam pa mi je tu malo laknulo, Najbolja stvar bi mi bila da ga zaboravim. I to bih odmah uradila, ali nije bilo lako tako ležeći u krevetu, još uvek spora, jer trebalo je prvo odbaciti prekrivač, pa onda sve ostalo. 



Komentari (109)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Ivana Knežević Ivana Knežević 04:14 11.09.2012

Re: iza ogledala

Necu citirati delove, draga blue, jer celina od ovako sakupljenih misli i fragmenata je prekrasna.

Lep pozdrav,
blue92 blue92 13:55 12.09.2012

Re: iza ogledala

Ivančice, jesi saglasna da bi sve bilo "prekrasnije" da je TO (emocionalna iskrenost) nešto što se podrazumeva ?

Ima tome nekih godina, u dahu sam napisala o s e t o m e r,
upravo misleći na neiskrenost i strah
kao na pretežne sile koje sve nas kliize po Anuškinom prosutom ulju.


Reči koje slede su duboko vezane za temu:
Pre par večeri, u šetnji, zastadoh, pa i ostadoh sat vremena slušajući uličnog pevača koji me je porobio dubokom iskrenošću svog performansa.

Čovek je očigledno (materijalni) siromah. Svirao je na gitari koju je sam napravio. Čudesna, rogobatna, a tako divna gitara u njegovim rukama milozvučna beše.

Ali sve je to ništavno spram njegovog pevanja.
Dakle, on NE ZNA reči pesama. Zaista ne zna. Ali je pevao i na engleskom i na francuskom (la vie en rose - sa sve kotrljanjem rrrr)i na italijanskom.

Bitlse je skinuo do molekula.

Pri tom, reči se NE prepoznaju. A on ih izpevava.

Zar su i bitne, upitah se ne jednom slušajući ga.

Bila sam mu jedina publika koja je upornošću privukla još neke.
Na kraju, pošla sam da mu ostavim prilog, da mu se naklonim, i dobila na dar CD sa tom muzikom.

NE Pamtim dar koji mi je toliko zatreperio mene.

Ovih dana, staviću na youtube sve te pesme.
Ivana Knežević Ivana Knežević 02:35 13.09.2012

Re: iza ogledala

blue92
jesi saglasna da bi sve bilo "prekrasnije" da je TO (emocionalna iskrenost) nešto što se podrazumeva ?


Apsolutno!
I stvar je u tome da ne mislim da je uopste tesko.
Ovo sto imamo je neprirodno stanje.

blue92
Ima tome nekih godina, u dahu sam napisala o s e t o m e r...


A ja sam tek sada otkrila.
Hvala.
Samo da je na neku jefitnu energiju, jer bio bi neophodan stalno.
Dok ne naucimo malo i sami kako treba.

Divna je prica.
I ja sam naisla na jednu pre nekoliko dana.
Violoncelo, u metrou, negde oko ponoci u cetvrtak uvece.
Mladi Kinez svira predano, celim bicem, i ubaci uzdahe, uzvike, reci u klasiku, i ta njegova spontana poezija zaista zvuci kao deo postojanja. A ne razume se sasvim sta kaze, samo povremeno, ali je prosto deo muzike, bas kao sto si i ti opisala.

Sledece najavi da ce svirati tango. I ako ima nekog da zaplese...
I pojavi se jedan par. Srednjih godina. On Latinoamerikanac, onizi, ona mozda Ruskinja ili Poljakinja, visa od njega. I zaplesu taj tango.
Nas dvadeset-trideset dusa malo dalje od njih zaneseni posmatramo.

blue92 blue92 02:42 13.09.2012

Re: iza ogledala

Samo da je na neku jefitnu energiju, jer bio bi neophodan stalno.


biće. i to kao deo standardne opreme. ugradjeno već. videćeš.

evo i Petera, junaka moje "priče". Peva i zlo ne misli.



cassiopeia cassiopeia 12:48 11.09.2012

Majstorski napisano :)

Toliko si tema pokrenula u ovoj priči da ja od kad sam je pročitala ne mogu da se sastavim sa sobom :) Kako krenem da razmišljam o nečemu tako krene gomila asocijacija.

Izdvajam kao meni najupečatljivije

U međuvremenu, u savremenom društvu i u ovom delu sveta, od tuđih pa i sopstvenih emocija ne možeš da odeš ni da piškiš a da te neko ne poprska, zamaže, zalepi, umota debelom ćebadi od višeslojnih emotivnih vlakana, smisla i metafora. Ali niko da upotrebi golu referencu i nazove stvari pravim imenom: emotivna neiskrenost.


Nazvala bih ja to emocionalnom nepismenošću. Ima toga i ovde. Mislim da to negde i jeste obeležje i ovih prostora. Polazim samo od toga da ćeš vrlo lako saznati najintimnije stvari o nekom podeliš li sa njim sat, dva putovanja.
Nema prave mere u komunikaciji. Stičem utisak da je neobavezno ćaskanje teško ostvarivo.

Mnogo mi se dopala formulacija Docsumana
uloga feminizma, po meni, je upravo korektivno kontrabalansiranje patrijahalnoj zadrtosti.recimo da je feminizam pokret koje društvo treba da vrati ka partnerskom modelu, kao nekoj idealnoj (uz sve ograde) zajednici muškarca i žene.


Ivana Knežević Ivana Knežević 01:34 12.09.2012

Re: Majstorski napisano :)

cassiopeia
Toliko si tema pokrenula u ovoj priči da ja od kad sam je pročitala ne mogu da se sastavim sa sobom :)


Drago mi je da su te teme zasule tako inspirativno :)

cassiopeia
Nazvala bih ja to emocionalnom nepismenošću.


Draga moja, verovatno je to pravi naziv.
Ali bas.

doc je sve rekao tako dobro, pravi manifest bez galame i naprezanja.
cassiopeia cassiopeia 12:49 12.09.2012

Re: Majstorski napisano :)

Ivana
Drago mi je da su te teme zasule tako inspirativno :)




Ja zaista volim tvoje priče. Toliko slojeva.

Lavandica pita gore
Kaolavanda
Ivana, koliko često ti govore da si divna?


Nadam se da čuješ to često
Ivana Knežević Ivana Knežević 02:37 13.09.2012

Re: Majstorski napisano :)

cassiopeia

Nadam se da čuješ to često


Hvala, srce si
Lepo je cuti lepe reci i znati da nekome to znaci.
Jer svakog dana se pocinje iz pocetka. I nekad je lakse a nekad ide malo teze.
Ali dobro je.
Dobro je.
Ivana Knežević Ivana Knežević 03:21 13.09.2012

Upravo naisla

pa da podelim

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana