Dobar deo života sam proveo u Ateljeu 212. Čak mogu reći da kad pomislim na pozorište, pomislim na Atelje. Još u mladosti sam odlazio na predstave zahvaljujući kartama koje je otac jednog mog prijatelja dobijao preko sindikata. Zbog tadašnje mladosti najverovatnije nisam razumeo sve što je iz grla glumaca dopiralo do mene ali sam uprkos tome srećan što sam odrastao baš uz tu prašinu, pokretni krov, miris i najvećim delom magiju velikana. Kasnije su ta odlaženja u Atelje postala nezaobilazna potreba, pa sam neke predstave gledao po nekoliko puta. Šta neke? Skoro sve.
Kako je vreme prolazilo, a ja neumitno odrastao i stario, Atelje je postao moj. Ili sam barem ja to tako osećao. I tako, uspeo sam da izrastem u pravog posmatrača ovog divnog pozorišta, kao insajder, kao neko ko je iz prikrajka gledao predstave sa jedne i druge strane pozornice, neko ko je u ulozi voajera posmatrao glumce u kostimima koji u bifeu čekaju da ih pozovu i kao neko ko je učestvovao kao sporedni lik u predstavama u „sali bez karata“ zvanoj bife Ateljea 212. Družeći se sa glumcima, režiserima, piscima i scenskim radnicima imao sam sreću da me prožme onaj boemski duh koji je predstavljao tajni začin uspeha svake produkcije Ateljea.
Onda je došlo novo vreme. Odlazeće vedete glumišta ovog hrama, drugačijeg od ostalih, kao da su svojom smrću nagoveštavale krah vrednosti jedne epohe koju su sa nestrpljenjem očekivali oni koji se nikako nisu mogli uklopiti u mozaik koji je činio Atelje. Naime, Atelje 212 je uvek bio kapa nad ljudima koji su ga činili, koji su i izvan njega bili samo kamenčići tog mozaika.
Radikalni rezovi, povučeni neveštim pokretima ispolitizovanih hirurga, doveli su do toga da sve ono što je pozorište koje se nalazi u ulici sa valjda najviše puta promenjenim imenom, postane surogat kao i većina stvari koja nas iz dana u dan okupira. Najvažnija odlika Ateljea 212 je bila da ostane dosledan sebi i u najvunenijim i najtežim vremenima. A danas se sve to pretvorilo u pozu, oportunizam, pa rekao bih i neukus.
Od tada ne ulazim u Atelje. Nemam ni zašto. I ne žalim. To je moj čin nepristajanja. Mnogi moji prijatelji glumci su pokušavali da me uvuku na neku novu predstavu ili makar na čašicu razgovora u bife. Nisam pristajao. A nakon prvog razočarenja na svakom od njihovih uvežbanih lica da sakriju emociju, pojavio bi se onaj mali ali iskreni osmeh zadovoljstva.
I evo, želim da verujem da ovim blogom mogu da povratim deo svog detinjstva, deo života i makar privid onog boemskog duha koji sigurno tumara prostorijama Ateljea.