Koliko sam samo puta, na najrazličitijim lokacijama (po vozovima, u autobusima, čekaonicama pravougaonim i kvadratičnim, kafićima i restoranima, i uopšte, na javnim mjestima gdje se htjevši-nehtjevši zateknete sa gomilom nepoznatih osoba) naletao na priče ljudi koji se jadaju na učinjene im nepravde.
Nije mi bila namjera da ih slušam, ali se to uglavnom nije dalo izbjeći, naročito ne u autobusima.
Dovoljno je da se takve osobe nađu u društvu nekog poznanika, pa da mu se brže-bolje požale i ispričaju, nadugačko i naširoko (pa u krug) kako su se to o njega/nju teško ogriješili. A oni, pošteni, prepošteni, činješe sve časno i dolično ... čime li su samo to zaslužili?!
Pa sam tako, silom prilika, saznao kako taj-i-taj nije htio da ga odmjeni kad je trebao da vodi ženu na pregled u prestonicu, a on se s njim svaki put mjenjao za dežurstvo kad god je ovom trebalo.
Zatim, slučaj mlade žene koju je koleginica ogovarala kod šefice, a ona za nju nikad ništa iza leđa, čak ni sad, ne bi rekla, iako zna da je kučka jedna lažljiva.
A tek onaj što mu pare ne vraćaju, ali ih zato obrću rođeni mu brat i kum. Još tvrde da im nije sve isplatio?!
Pa onda, nesretnik što su mu komšije ušle s međom pola metra u imanje, a on im priključak i za vodu i struju davao kad još nisu bili priključeni na gradsku mrežu - Tako mi sad vraćaju, a ja im onomad medvjeđu uslugu učinio.
Zašto ja uvijek na takve nalećem, na dobre a povrijeđene. Na svakodnevne žrtve nepoštenja, zajeba, nefera, podvala, smicalica, pakosti, kleveta, uvrijeda, laganja. Svijet je prepun finih ljudi i nepravde koja im se čini ... i njihovih ispovijesti.
Ne mogu više da slušam sav taj jed i muku pravedničku.
Volio bih da najzad sretnem jednog autentičnog zlotvora. Nekog pokvarenog do srži. Da sa susjednog stola slušam dok nekom trećem prepričava kako je i koga zajeb'o, kako je i gdje ispao đubre, nitkov neopjevani.
Nedostaje mi ta kockica. Neophodna mi je da bih složio ostale ... u logičku cjelinu.