Sećam se još svog prvog posla, da vučem gajbice po hotelu Metropol, i moje fascinacije pečatom magacinskim, valjda zaostale iz „Strogo kontroliranih vlakova“... na koje sam baš nedavno mislio dok sam vozom/vlakom putovao s kraja na kraj zamrznute Češke. A na tom poslu (nisam nikakav zabavni park stekao, a nije ni bilo posebno zabavno; najzabavniji trenutak mi je bio puštanje uhvaćenog miša na slobodu, hotel je vrveo od njih) sam u pauzi čitav blokčić za pisanje sa sve hotelskim logotipom ispečatirao, svaku neispisanu stranicu overio, pa mi je šef strpljivo objasnio kako to nije osobito mudro. No, hajde, bio sam mlad.
Prošle nedelje sam se zatekao u Ohridu, gde mi se crnogorski prijatelj vajkao na državu Srbiju. Kaže, putovao je skoro u Koreju, pa je na Nikoli Tesli bio u tranzitu. Uredno predao pasoš... i ostao zapanjen kad je službenica krenula da ga rešeta, bar desetak puta ga je overila (što, mnim, ne može biti osobito mudro). Pita je: Pa šta to radite (kumo)? .... da dobije službeno-osoran odgovor: Svoj posao! (ali sutra...)
- Kako svoj, kad pečatirate i poništavate pasoše drugih država?
- Ovo je država koju ne priznajemo i na to imamo pravo.
(Međunarodno zakonodavstvo, kojeg se prevashodno pridržavaju zemlje s prebivalištem na planeti Zemlji, zabranjuje oštećivanje pasoša i pečata drugih država.)
I potom je do Ohrida, gde smo se sreli, išao kraćim pitem, preko Albanije. Sad ga je albanski carinik gledao sumnjičavo, ko je i zašto poništio pečate Kosova? Moj prijatelj kaže, srpske vlasti.
- Znači li to da ja svaku državu koju ne priznajem i ne volim treba u tvom pasošu da poništim? Počev od Srbije?
E, sad, kao građanin te iste Srbije, pitam se kakvu ja ili ma ko drugi korist ima od takve politike, koja kao da kaže: Učiteljica ti dala jedinicu? Baš te ne voli, ali uzmi ti, sine, dnevnik, pa precrtaj tu ocenu, to ti je najpametnije...