Dok se stranke na vlasti bave prisluškivanjima i presretanjima telefona, listinzima telefonskih razgovora i presecanjem predsedničke kolone vozila u kasnim noćnim i ranim jutarnjim satima, u najvećoj opozicionoj stranci otvoren je put za odlazak njenog doskorašnjeg dugogodišnjeg lidera. Odlazi li Boris Tadić, iako još uvek tako mlad, kako tvrdi, njegov visoko pozicionarini stranački kolega Božidar Đelić, i još uvek tako lep, dodale bi brojne predstavnice glasačkog tela Srbije, u političku penziju i ropotarnicu istorije ili je i dalje moguć strategijski manevar i njegov povratak na veliku državničku scenu?
Odgovor na to pitanje ne zna niko, pa čak ni sveznajući srpski politički analitičari, ne zna ga ni sam Boris Tadić i njegovi najbliži saradnici iz DS, a koji ga bezpogovorno podržavaju. Zato, neka bude dozvoljeno, nama analitičkim i političkim laicima, da iznesemo svoje stavove i spekulacije glede političke budućnosti doskorošnjeg predsednka Srbije.
Boris Tadić je, počev od Đurđevdana, pa do Zadušnica, anno domini 2012, doživljavao političke poraze u nizu. Prvi udarac, ne tako jak, bili su lošiji rezultati DS na parlamentarnim izborima u odnosnu na glavnog političkog konkurenta SNS, zatim poraz, bez obzira na početnu prednost, u drugom krugu predsedničkih izbora, i to od kandidata koji je godinama bio u nok-daunu kao večiti gubitnik i dodatno iscrpljen glađu i žeđu na koje je sam sebe osudio.
Zatim, evidentna nesposobnost da, kao mandatar, koji prvo to nikako nije hteo da bude, a zatim je to isto itekako hteo da bude, sastavi vladu i to sa liderom stranke, sa kojim je četiri godine bio u koaliciji i kojeg je prethodno uveo u ugledno društvo evropske levice i potpisao kontrakt o istorijskom pomirenju.
I tu nije kraj. Na predelog njegovog glavnog konkurenta za čelnu poziciju u DS, koji mu je letos poručio da, zbog slabih rezultat na izborima, članovima DS nije vreme za kupaće gaće, a slučajno je baš predsednik DS leto provodio u kupaćim gaćama na Visu, da se sam povuče sa čelnog mesta u stranci, kako u nadmetanju na izbornoj skupštini ne bi došlo do cepanja stranke, Boris Tadić to u početku nikako nije prihvatio, a zatim je, suočen sa golom i po njega surovim istinom, to itekako prihvatrio i sam predložio da se povuče, doduše uz neke ne tako značajne uslove, upravo iz razloga da DS ostane jedinstvena. I u subotu, na Mirtovske zadušnice, de facto je prepustio stranku svom glavnom oponentu Draganu Đilasu.
Dakle, može li se bilo koji političar i stranački lider, bilo gde u demokratskom svetu, posle ovoliko pucanja u vlastite noge, a i između njih, vratiti na ključne položaje u svojoj stranci ili državi?
Mislim da ne može. Ipak, Srbija je to.