Udeo zaposlenih u javnom sektoru u odnosu na ukupan broj zaposlenih (oko 26%, ne računajući javna preduzeća), koje je znatno viši nego na Zapadu, glavni je argument za otpuštanje zaposlenih. U najnovijoj analizi Fiskalne strategije (od strane Fiskalnog saveta RS) navedeno je da se na osnovu analiza Svetske banke, procene Fiskalnog saveta ukazuju da je ''breme'' od 440 hiljada zaposlenih u javnom sektoru moguće smanjiti za najmanje 5%, i to pre svega u oblasti obrazovanja, zdravstva, lokalne samouprave i javnih agencija. Dakle, radi se o broju od oko 22 hiljade ljudi, što zaista nije ušteda koja bi ozbiljnije poboljšala javne finansije Srbije.
Kada se broj zaposlenih u našem javnom sektoru uporedi sa ukupnom populacijom dobija se sasvim drugačija slika od one koja postoji u velikom delu javnosti. Posmatrajući broj zaposlenih u ukupnom javnom sektoru Srbije bez javnih preduzeća kao procenat ukupne populacije dolazimo do 6,2%. Ako dodamo javna preduzeća onda je to oko 7,6%. Zemlje regiona, poput Hrvatske ili Crne Gore imaju za oko jedan procentni poena viši udeo zaposlenih u javnom sektoru u ukupnom stanovništu (Slovenija za 2 procentna poena više). Velika Britanija, računajuči i javna preduzeća, ima 9,4% zaposlenih u javnom sektoru (u ukupnoj populaciji), Kanada 10,7% (od toga 2,5% u zdravstu), Nemačka 6,2%, Poljska 9,2%.
U Srbiji u obrazovanju radi oko 140 hiljada ljudi, što je 1,95% ukupne populacije, dok je evropski prosek 3,46%. Npr. u Belgiji je u sektoru obrazovanja zaposleno 3,5% ukupne populacije, u Mađarskoj 2,6%, u Poljskoj 3,1%, u Češkoj 2,7%, u Sloveniji 3,1% (eurofound.europa.eu/eiro/studies/tn1001017s/si1001019q.htm), u Grčkoj 3% (eurofound.europa.eu/eiro/studies/tn1001017s/gr1001019q.htm), u Nemačkoj 2,9%, u Britaniji 4,9%, u Rumuniji 2,1% (eurofound.europa.eu/eiro/studies/tn1001017s/ro1001019q.htm). Treba imati u vidu da je najvažniji pokazatelj koliko učitelja ili profesora zemlja ima po stanovniku (posebno od 6 do 25 godina, a kada je u pitanju starosna piramida nema mnogo razlike među evropskim zemljama). Zaposlenih u zdravstvu (sa socijalnom zaštitom) takođe ima oko 161 hiljada što čini 2,24% ukupne populacije, dok je evropski prosek duplo viši: 4,74%.
Indikativni su nalazi najnovijeg istraživanja Svetske zdravstvene organizacije (WHO). Prema toj studiji u Srbiji (kao i u Crnoj Gori) na 10 hiljada stanovnika dolazi svega 21 lekar (to je i prosek zemalja regiona Balkana). U Albaniji na 10 hiljada stanovnika dolazi 12 lekara, što je najlošiji omer u celoj Evropi, a sledi BiH koja ima 16 lekara (Albanija se nalazi na 86. mestu od ukupno 132 zemlje koje su obuhvaćene istraživanjem WHO). U regionu jugoistočne Evrope, najbolje rangirane zemlje su Makedonija i Hrvatska, u kojima na 10.000 stanovnika dolazi 26 lekara (u Sloveniji 25). Kuba zauzima prvo mesto, gde na 10.000 stanovnika dolaze 62 ljekara. U Grčkoj je takođe 62 lekara na 10 hiljada stanovnika, u Belorusiji 52, Austriji 49, Gruziji 48, Rusiji 43, Norveškoj 42, Švajcarskoj 41 lekar na 10 hiljada. U zemljama poput Gane, Benina, Zambije na 10 hiljada stanovnika dolazi svega 1 lekar.
Ako se veličina javnog sektora posmatra kroz broj zaposlenih u njemu u odnosu na ukupan broj stanovnika onda je on skroman, među najmanjim u Evropi. Naravno, mnogi će potegnuti tezu da mi ne možemo da finansiramo glomazniji javni sektor, i to je neosporno.
Druga često pominjana teza je da je produktivnost radnika u našem javnom sektoru niska u poređenju sa zapadom starog kontinenta. Međutim, poznato je da u uslužnih delatnostima, koje mahom čine javni sektor, nema drastične razlike u produktivnosti između zemalja slične kulturološke matrice. Npr. lekar opšte prakse u Nemačkoj ne može da ima značajno veću produktivnost od onog u Srbiji, a sličan je slučaj sa većim delom poslova u administraciji ili školstvu. Čak i da je razlika u produktivnosti značajna to bi samo impliciralo da je potrebno zaposliti više ljudi u javnom sektoru a manje ih plaćati. Na žalost ovo drugo je slučaj, jer su zaposleni u srpskom školstvu, zdravstvu, vojsci, administraciji plaćeni oko pet puta manje nego njihove kolege na zapadu kontinenta. Ni teza o tome da je jedino kod nas više plaćen rad u javnom sekotru nego u privatnom apsolutno ne stoji. Naime praktično sve zemlje zapad imaju istu situaciju, javni sektor ima u proseku više zarade, ali se to naravno objašnjava višim prosečnim kvalifikacijam zaposlenih, što je i u Srbiji slučaj.
Umerena javna potrošnja Srbije!
Javni sektor Srbije posmatrajući udeo javne potrošnje u BDP-u je oko evropskog proseka. Naime, uvidom u predlog konsolidovanih budžetskih rashoda za 2013. Vidi se da oni čine 49,5% BDP-a (2012. su činili 52,6% BDP-a), ali se realnim obračunom domaćeg BDP-a (koji je po Fiskalnom savetu i MMF-u potcenjem za oko desetinu) dolazi do cifre od 45% u 2013. (odnosno 47,8% u 2012).
Pozner (2011; becker-posner-blog.com/2011/09/too-many-government-workersposner.html) je istraživao vezu između broja zaposlenih u javnom sektoru i nivoa GDP-a. Pošao je od ekonomskog rezona da bi javni sektor trebalo da bude manje efikasan do privatnog (pored ostalog i zbog nedostatka profitne incijative u javnom sektoru, mahom monopolske strukture javnih agencija, kao i fakta da su zaposleni u javnom sektoru glasači). Dakle, bilo bi za očekivati da veći broj zaposlenih u javnom sektoru znači i manje efikasnu ekonomiju, te i niži GDP pc. Analiza je obuhvatila 27 zemalja (SAD, Kanada, Australia, New Zealand, Japan, Taiwan, Singapor, Izrael, zemlje zapada Evrope, uključujući Poljsku, Grčku i Mađarsku. Udeo zaposlenih u javnom sektoru (u ukupnoj zaposlenosti) varira od 6.35% u Singaporu to 33.87% u Švedskoj (udeo zaposlenih u javnom sektoru u ukupno zaposlenim 2005-08. u Hrvatskoj je iznosio 17,1%; nizak udeo zaposlenih imala je Grčka: 8,5%, a SAD umeren 16,42%). Regresiona analiza ne pokazuje nikakvu sistematsku povezanost procenta zaposlenih u javnom sektoru i BDP-a po glavi stanovnika. Dakle, ne postoji korelacija između prosperiteta jedne zemlje i broja zaposlenih u javnom sektoru.