Jedna i neponovljiva...yugaya!
Retko osetim ožiljke duše na ljudima koji gostuju kod Opre na kauču. Dok ih gledam kako prosipaju utrobu pred auditorijumom javnosti koja će zatim, zajedno sa njima, po krvavim i smrdljivim iznutricama lešinarski prebirati i zagledati sadržaj poslednjeg obroka mogu da večeram, lakiram nokte, preslažem veš. Ne tvrdim da oni žigosani belegom disfunfcionalnog odrastanja koji svoje demone isteruju na taj način ne potiču iz loših priča, niti da su njihove priče manje loše od onih na koje ja reagujem - a koje nisu nikad tamo na bakteriološki ispravnom nameštaju ispričane - samo je takva gledljiva i artikulisana rečima i saopštena do u najmanji detalj konkretna trauma iz detinjstva meni daleka i ne tera me da kidam sa sopstvenih rana konce i nanovo ih otvaram.
Vode se bojim oduvek. Iz grada sam koji nema ama baš nijednu, ni najmanju reku i svaka matica koja nosi liči mi na onu vodu koja će mi, znam, jednom doći glave, što me još od najranijeg detinjstva prati u noćnim morama, na onu u koju se razigrana na klizavoj obali spotaknem tražeći savršeni oblutak i upadam naglavačke u plitak i pitomi potok čije se dno dok padam poda mnom otvara kao vrata vira bezdnanog i uvlači me duboko u hladni zagrljaj koji topi vazduh u plućima. Polako, dok tonem, i dok poslednji izdah nestaje i prljava mutna voda nabujale nemani nadire u nedra namesto njega, dok se krug svetlosti nad glavom zatvara u ništavilo, grč straha nestaje i telo se opušta u slobodan lebdeći pad kroz vodena nebesa. Probudim se i ruke i noge u prvi mah ne slušaju, kao da ovo moje telo po inerciji još uvek obestežinjeno pada dalje kroz beskraj blaženo zajedno sa onim telom iz sna i dalje nastavlja kroz crni ambis, tamo u tom nekom paralelnom univerzumu sa kojim se ovaj moj u kome obitavam preklapa po šavovima. Šapat vode koja mi mrmlja u ušima danima posle nisam u stanju da utišam bukom svakodnevnog života.
Učili su me da plivam kada sam bila jako mala kod rodbine na reci onako po starinski, pridrže te kao rukama i odvuku u dubinu iz plićaka na prevaru i onda de te puste da se batrgaš i nagutaš vode dok ne proplivaš iz straha. Dete plače vrišti davi se a oni se smeju. "Neće ništa da ti fali od malo vode, plivaj pa se nećeš udaviti."
Koncert će biti na brodu. Brodova se klonim kao što se osuđenik na smrt hipnotisano kloni da kroz rešetke baci pogled put pozornice i panja na kome će mu dželat otfikariti glavu, kao što ne želi da se popne na hoklicu koju će mu izmaknuti ispod nogu da zategnu omču i ostave ga da se klati na vetru okačen o drvo za vešanje, kao što žrtva zlostavljanja sklanja po kući noževe u nadi da se tako kloni neizbežne sudbine i veruje da ako noževi nisu pri ruci večeras neće biti ono večeras kada će sa udaraca da pređe na ubode.
Uprkos tome što od brodova zazirem - generalno svega što pluta i namena mu je da ljude na vodi održava - na ovaj brod idem, možda zato što iskreno verujem da strahove i demone valja izazivati na dvoboj s vremena na vreme, da odmerimo snage i da iznova sebi dokažem da sam još uvek jača. Otupim oštricu straha slatkim vinom pre nego što krenemo, uvek u gomili i uvek u društvu, i kada se spustim u okno nemani prvo, okačim se da se negde tiho pridržavam - za šank, za stub, za njega. Blage vibracije talasa usnule reke koje se prenose kroz pod tutnje kroz moje kosti kao teška artiljerija i bolno odjekuju sve dok ne uspem da neću da ih čujem niti osećam i ne zaplešem. A onda sam pobedila jer kada plešem slobodna sam i neuništiva i ne postoji ni svet oko mene ni u njemu brod koji svakog trenutka može da potone i preda me na milost i nemilost vode.
A kući ću DA HODAM - peške. Preko mosta. Staću na sredini i nalaktiti se na ogradu, ne da likujem nad tečnom arhiavetinjom koja je ovog puta ostala kratkih rukava, nego da se pozdravim sa rekom i strahom kako dolikuje. Niko te ne poznaje i niko te ne mami u zagrljaj kao neprijatelj sa kojim se vavek goniš i od koga bežiš kroz život.
Plivaš kako znaš i umeš i svoju decu upišeš dok su mala na časove plivanja i navijaš i vičeš bravo i hvataš ih i na najmanju naznaku davljenja. I kada nauče da plivaju, bez da si im uterao strah u kost,i pobeđuješ i delić svog straha.
...
Karijeru Marka Lanegana, a naročito njegov solo opus, će manje lepo vaspitani novinari naspram kosmičke beskrajnosti njegovog dara nazvati "razočarajavućom", jer kada onako šturo novinarski naređaju u paususu nisku bisera njegovih u decenijama razuđenih solo albuma (između prošlog Bubblegum i ovog poslednjeg po redu Blues Funeral prošlo je, ako se ne varam, čitavih osam godina) može se, ako ste izrazito nevaspitani muzički kritičar, izvući zaključak da je Lanegan isporučio premalo. Rado bih takve znalačke likove nahranila sitno iseckanim omotima svih albuma kojima je Lanegan u međuvremenu udahnuo da l' dah života ili dah smrti - zovite to kako vam drago - muzike koju je obojio svojom dušom. A spisak je podugačak, jer dok ga nije bilo sakrivao se u projektima i na turnejama sa The Twilight Singers, The Gutter Twins Soulsavers, Izobel Kembel...
Isečak duše koji je ponudio na poslednjem albumu koji za centralni motiv, kako mu i sam naslov govori, ima bluzersku sahranu - Blues Funeral je kao kolaž smrtovnica prikucanih na oglasnoj tabli lokalnog groblja. Neke su čitljive i sjajne, friško ištampane i okačene, a neke su priroda i elementi što njome vladaju izbledeli i deformisali i raspadaju se pod bremenom vremena, baš kao i vlasnici im što se odmaraju pod zemljom nedaleko.
Tugaljive ispovesti ljudi na TV-u me ni za ič ne pomeraju, za razliku od demona koji vire iz rukava Marka Lanegana i svoj beleg su uspeli da utisnu u svaku reč i svaku notu koju je gonjen njima stvorio. Način na koji me njegov glas udari i izbaci iz koloseka je uništavajući, razbije me u praramparčad svakim stihom, svakim promuklim urlikom. Desilo mi se da ga slušam u prevozu i zaplačem i siđem obezumljena na pogrešnoj stanici. Kao i njegove samoranjavajuće tetovaže po rukama, pesme koje on piše svedoče o bolu deteta iz loše priče, priče u čijim tragovima i ožiljcima se živi bez suvišnog objašnjavanja.
Mark je u životu da odagna svoje strahove potezao za mnogo više od mojih dve tri čaše tokajskog vina i njegova droga izbora kojom je brisao stvarnost i tragove loše priče u njoj nije ples.
But still, this man, he sings the pain I know.
I zato ću ja da stisnem zube i otrčim na karneval tuge pravo mom neprijatelju u zagrljaj, da ga slušam dok zaziva biblijske poplave i peva krvavi bluz nabujalih reka.
Umem da plivam.
***
solo albumi Marka Lanegana:
The Winding Sheet (1990), Whiskey for the Holy Ghost (1994), Scraps at Midnight (1998), I'll Take Care of You (1999), Field Songs (2001), Bubblegum (2004), Blues Funeral (2012)
Mark Lanegan Band nastupa:
- u Beogradu, u sredu, 21. novembra 2012. u Domu omladine
http://www.eventim.rs/rs/ulaznice/mark-lanegan-band-koncert-beograd-dom-omladine-beograda-sala-amerikana-273861/event.html
- u Budimpešti na brodu A38 u četvrtak 22. novembra 2012
http://www.a38.hu/en/program/mark-lanegan-band-us
- u Zagrebu u klubu Pauk 24. novembra, u subotu
http://www.muzika.hr/clanak/38658/najave/koncert-marka-lanegana-prebacen-u-pauk.aspx
- u Ljubljani, Kino Šiška 25. novembra, u nedelju