Imao sam drugara Aleksandra koga smo svi zvali Sale, odavno je mlad umro, koji je znao SVE! Bio je mlađi brat mog druga Žuleta ali se neprekidno vrzmao oko nas pa smo se vremenom navikli na njegovo prisustvo. Igramo mi pokericu, sedimo u parku, kupamo se na Dunavu, pijemo u Kulturnom Centru, razgovaramo...Sale je tu! Ne retko se dešavalo da neko od nas ispriča nešto što je čuo, pročitao, video na TV ekranu... e to je bio šlagvort za Saleta. Kaže Bora na primer, da je čuo kako neki tip iz Amerike može da hoda na rukama čitavih dvesta metara. Sale ga prekida: Imam ja ortaka sa Kalvarije (on i Žule su bili Zemunci), Klempu, koji se na rukama popeo do kule Sibinjanin Janka! Ej bre, znaš li ti koliko je to metara i još stepenik po stepenik, taj tvoj Amer je za njega mala maca. Kaži ovo, ispričaj ono a Sale uvek ima ili je imao nekog ortaka koji je to uradio mnogo više i mnogo bolje. Žule ga nije zarezivao, puštao ga je da lapara, kad nama ne smeta, njemu ravno do Kosova. Jedini koji se upuštao u raspravu sa Saletom bio je Ljubiša. Znao je da pobesni na više nego očigledno preterivanje, da zapeni, dokazujući da to nije niti može biti istina! Sale bi ga mirno slušao i hvatajući ga u pauzi za uzimanje vazduha, poturao još neverovatnije primere na kojima bi mu pozavideli, Braća Grim, Andersen i sam Baron fon Minhauzen. Meni je bilo zanimljivo kako je u priču vešto ubacivao elemente koji su bili nalik istini, skoro neporecivi. Ljubiša se onda obraćao Žuletu: Bre Žuti, jel' ti znaš tog ili onog... koji je uradio ovo ili ono? Žule je ladnjaka slegao ramenima i odmahivao glavom: To su neki njegovi, jebi ga, ne znam više ni šta sam doručkovao a sad još treba da pamtim Saletove ortake.
Jedan od Saletovih bisera je bila priča o dva njegova ortaka koji su u isto vreme dobili Kraljevski Fleš, jedan u hercu a drugi u trefu! Baš smo igrali pokericu zaklonjeni od pogleda šetača, ispod tz tužne vrbe u Parku prijateljstva na Ušću. I kao u bajci, meni je došao na tri trefa Fleš, od devetke do Kralja. Osetio sam da je Žule jak, nisam znao šta ima ali sam hteo da ga navučem i samo sam ispratio Ljubišin ulog. Bora koji je imao kentu, digao je a Žule je triplirao, nije mogao da odoli, što mu se retko dešavalo. Onda sam na travu stavio svu lovu koju sam imao. Bora i Ljubiša su bacili karte a Žule je počeo da gleda svoje karte, pa mene, pravo u oči. Premišljao se malo a onda je i on bacio karte i to da se vide. Imao je četiri keca! Jak si Mikele k'o grad, ne možeš me prevariti tim svojim nedužnim plavim očima, nasmejao se. Naravno da nisam pokazao karte, nisu platili. Tri, četiri dana kasnije, pitao me Žule: Jesam li bio u pravu? Rekao sam mu šta sam imao, nasmejao se samozadovoljno: Nije me prevario instinkt! A oni Saletovi ortaci su se klali do poslednje kinte i kad su otvorili karte, hteli su da udave jedan drugoga sve dok Šljampa nije presudio da je trefovski Fleš jači!
Vuklo bi se to do kraja vremena dok jednog dana a bili smo na našoj plaži na Dunavu, blizu Ušća, nisam onako iz zezanja počeo da pričam, naravno ne gledajući put Saleta: Pre dva dana sam šest puta preplivao Dunav, do Ratnog ostrva i nazad... Sale se o'ma upecao: Jedan moj ortak iz Gornjeg Grada... Šta bre tvoj ortak, okrenuo sam se, ja sam preplivao, 'ajde da vidim tebe, jebeš ortake! Sale je ustao, prišao obali i počeo da odmerava daljinu i struje. E ako si ti šest, ja ću preplivati bar osam puta! Skočio je u vodu i počeo da pliva. S oproštenjem, usrao sam se! Dunav je tu širok kao more i brz k'o Ferari! Nemoj bre Sale, zezao sam se, vrati se, počeo sam da vičem. Ušao sam u Dunav i pozvao Čamugu i Grofa: 'ajde da vratimo budalu! Zaplivali smo kao sumanuti ali nam je Sale bio dobro odmakao. Plivali smo do pola a onda se vratili, popeli na obalu i pogledima pratili Saletovu sve manju glavu. Struje su ga vukle ka ušću, ka vrhu Ratnog ostrva, prema Kalemegdanu. Retko sam se u životu kao tada, osećao bespomoćnim! Na kraju smo ga izgubili iz vida! Samo što nisam zaplakao zbog svoje glupe šale i Saletova lude glave. Grof je otrčao do Kaplara da pozove rečnu Miliciju a mi ostali smo pogruženo sedeli i pušili. Stigla je patrola Milicije i počela da nas ispituje. Smušeno smo odgovarali a ja sam svu krivicu pripisao sebi. Bilo mi je svejedno šta može da mi se desi, samo da Sale ostane živ! E, da, Žule tog dana nije bio s nama na plaži. Izbegavao sam ga nekoliko dana dok nije došao kod nas, pozdravio je mama Radmilu, tako je zvao i pitao: Gde je i što se krije od mene, s oproštenjem, vaš mamlaz od sina? Pojavio sam se iz sobe, Žule me zagrlio: Sale je, nek' mi je brat hiljadu puta, budaletina i kreten, to mu je nadam se bila dobra pouka. A i ti, pa ostao je živ, nemaš zašto da se jedeš i samooptužuješ, bilo pa prošlo, idemo?
Saleta je spasio jedan zemunac koji je sa čamca zavučenog u šibljak, pecao somove. Bio je iznemogao, pričao nam je zemunac, jedva je glavu držao iznad vode. A što je bio težak, jedva sam ga prevalio u čamac.
Sale je i dalje bio s nama ali kao da mu je neko zašio usta, nije više progovarao ni reč!