Možda me od one operacije u Nemačkoj pretprošlog ministra zdravlja (koji je utonuo u - za njega - prijatni zaborav javnosti, a izgleda i ovih što se razmeću ovih dana nekim navodnim borbama) nije nešto nasmejalo kao jučerašnja vest da je „ministarka zdravlja prof. dr Slavica Đukić Dejanović iznenadila (prek)sinoć zaposlene u KBC ,Dragiša Mišović', kada je bez najave posetila ovu zdravstvenu ustanovu". U nastavku agencijske (Tanjugove) vesti kaže se i da je „direktor KBC ,Dragiša Mišović' prof. dr Radisav Šćepanović referisao ministarki...", da ne citiram dalje.
Ne sumnjam da direktor ustanove katkad ostane u njoj i uveče, ali me je oduševila ta koincidencija da se nađe u pravo vreme na pravom mestu, mislim - kada ministarka dođe, bez najave. A te dolaske bez najave je najavila pre mesec-dva. Nije loše ni to, ako neko među zaposlenima poveruje da je i to moguće.
Kada me je pre sedam godina onaj pretprošli ministar (koji je i sebi samom bivao i nakprošli i pretprošli i prošli i budući) pred kamerom optužio za neistine i tendencioznost, po više osnova, ponudio sam mu da zajedno odemo i lično se uveri (ili me možda demantuje) u ono što sam mu ispričao o lošoj organizaciji i uslovima u jednoj beogradskoj zdravstvenoj stanici. Odgovorio mi je (snimak celog razgovora imam sačuvan) da on neće da kontroliše svoje kolege. Situacija je već bila na ivici incidenta, pa sam se suzdržao od pitanja šta onda on uopšte na tom mestu radi, ako ne želi da „kontroliše kolege", a valjda sam već bio zanemeo i jer mi sve u tom trenutku (konačno) postalo jasno. Zbog tog, vrlo direktnog iskustva (inače se valja čuvati predrasuda o bilo kome, pa i o političarima), „gnjavio" sam ovde na Blogu svojom skepsom kada je (ne)imenovani pokazao izvesnu benevolentnost povodom jedne odlične inicijative.
Nova ministarka je po stupanju na dužnost izjavila da joj je cilj da vrati dostojanstvo profesiji (što je, naravno, sasvim u redu, ako je to dostojanstvo negde ugroženo), ali čudno je bilo kako u toj rečenici svoje mesto nisu našli i pacijenti. Da li je to trebalo da omekša zdravstvene radnike pred „inspekcije" ne znam, ali, svejedno, to upoznavanje sa situacijom na terenu, slušanje zaposlenih (a izveštava se - i pacijenata, samo šta može ministarki reći pacijent u sobi intenzivne nege, pred osobljem?) kao početni korak treba pozdraviti, ako se ne ostane samo na tome, ako to nije samo nova forma demagogije. Pa onda i da možda slabije pamtimo ministarki njenu političku ulogu devedesetih, sa akcentom na učešće u prekrajanju izbornih rezultata 1996.
O svojim nenajavljenim i najavljenim posetama zdravstvenim ustanovima mogao bih, kao i mnogi od nas, da pričam opširno kada bi neko to želeo da čuje. Sada mogu da navedem svoja najnovija saznanja o zakazivanju pregleda na Očnoj klinici Kliničkog centra Srbije, za pacijente kojima zbog povišenog očnog pritiska vid može biti ozbiljno ugrožen (pregledi HRT - lasersko snimanje očnog dna i KVP - kompjuterski pregled vidnog polja). Od letos je obustavljeno zakazivanje jer su termini do Nove godine bili popunjeni, a pacijenti su obaveštavani da je zakazivanje za 2013. od 3, odnosno 17. decembra. Zakazivanje telefonom je nemoguća misija (stalno zauzeće), a za KVP je jedino takvo zakazivanje dozvoljeno. Tako sam juče otišao u KCS, u pokušaju da makar lično zakažem pregled HRT, u čemu sam uspeo - pregled je zakazan za početak marta (već posle dva dana zakazivanja termina), KVP ću tek pokušati da zakažem. Prošetao sam do zgrade u kojoj je zaštitnik pacijentovih prava (jedna osoba za ceo KC). Vrata su bila zaključana, pa sam šetao hodnikom gledajući natpise na vratima da bih procenio koga sledećeg da pitam. U jednom trenutku sam čuo glasno zevanje iz jedne kancelarije, pa pomislih da je to prava adresa za raspitivanje. Ljubazna osoba, zaista, još ljubaznije reče da sam se mimoišao sa zaštitnikom, jer je otišao na jednu od klinika, pozvan je bio zbog nekih problema. Čak su mi ponudili i kafu dok budem čekao, ljubazno sam zahvalio i otišao, žurio sam da zovem broj za zakazivanje, one službe koja samo tako zakazuje, iako sam pred njenim vratima upravo bio. I onda, u povratku, u autobusu, pročitah onu veselu informaciju o nenajavljenoj poseti...
A jutros videh najavu za večerašnju emisiju „Oko" na RTS-u. Ukratko, Udruženje „Srbija u pokretu" (sećamo ih se po kampanji u domovima zdravlja „Ne radim za mito, radim za platu", ili vrlo sličnog naziva) napravilo je sajt s mogućnošću ocenjivanja pojedinih lekara. Sajt je zabeležio značajan odziv, kako se može zaključiti iz najave, ali je poverenik za dostupnost informacija od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti naložio skidanje ankete sa sajta, sa obrazloženjem da se time krši privatnost lekara.
Visoko cenim sve što je poverenik Rodoljub Šabić uradio na svom polju, uprkos konstantnoj opstrukciji države praktično na svakom koraku i mislim da razumem jednu stranu rezona na osnovu koga je ovu odluku doneo. S druge strane, lekari su zaposleni u javnim ustanovama, mi ih plaćamo iz svojih, manjih ili većih prihoda, i na neku ocenu, pa i javnu, imamo pravo. (O kakvoj se to privatnosti na poslu može govoriti, osim možda na redovnoj pauzi ili toaletu?) Na kraju krajeva, na osnovu čega će se budući pacijenti opredeliti za nekog lekara, kada već postoji obavezni sistem izabranog lekara, ako nemaju nikakvih informacija o njemu?
Naravno da je javno dostupno a anonimno anketiranje podložno raznim zloupotrebama (ne znam kako je ova anketa bila zaštićena od toga) i da može biti nereprezentativno i jedini problem vidim u tome. Predložio bih i „Srbiji u pokretu", a i samom Ministarstvu, da omogući ovu vrstu javnog ocenjivanja svim zainteresovanima, uz dodeljivanje korisničkog imena i šifre, što bi, nadam se, bilo dovoljno da spreči proizvoljnosti i zloupotrebe.