Aranđelovdan (21.11) 2008. godine, dan kada sam se registrovao na blog (u poslednjih nekoliko meseci na mom profilu piše 22.11, ne znam zašto, nije ni važno). Na jednom kraju sobe, ispred troseda, sedi moja žena. Na drugom kraju sobe sam ja. Sedim na podu i zovem ćerku da priđe. Krenula je od svoje majke ka meni, korak po korak. Došla je do mene i zagrlila me. Njeni prvi koraci. Sa dve godine i osam meseci. Zatim se vratila kod majke, pa opet kod mene, ni sam ne znam koliko puta. Šetala je tako sve dok nije bilo vreme da krenemo kod kuma na slavu. A pre samo godinu dana lekari su nam govorili kako nam je svima cilj da stane na noge do trećeg rođendana. O tome da će i prohodati pre toga niko nije ni razmišljao.
Po povratku sa slave, tražeći nešto po internetu, naišao sam na Krugolinin tekst i registovao se da bih ispričao svoju priču. Deo vezan za porodilišta pišem tek sada:
Krajem 2006. godine nalazimo se na kontroli u Novom Sadu, kod doktorke koja je dočekala moje dete nakon što smo je izvukli iz porodilišta u našem gradu. Nismo bili iznenađeni činjenicom da se ona seća moje ćerke i svih detalja vezanih za nju. Igrom slučaja smo nekoliko dana pre toga od majke jedne doktorke iz Beograda čuli priču o našem detetu. Čuli smo kako smo dete izvukli u poslednji čas, da je bila životno veoma ugrožena i da su u pitanju bili sati. I ono što me je najviše razbesnelo: sve što su trebali da urade u našem porodilištu je da hrane dete na sondu. Ništa više od toga!!!
Iz tog razloga koristimo ovu kontrolu da upitamo doktorku u Novom Sadu:
- Doktorka, možete li nam iskreno reći u kakvom je stanju došlo naše dete kod vas?
Pogledala nas je, jedno vreme ćutala i rekla:
- Bilo je vrlo kritično.
Ništa više nije dodala, ali ovo nam je bilo sasvim dovoljno.
A upozoravala me je žena. Činjenica jeste da mi se ćerkica rodila slabašna. U inkubator su je stavili iz jedinog razloga što su prestali sa grejanjem, pa da joj bude toplo. I bila je u inkubatoru nekoliko dana. Drugi dan nakon što je izašla iz inkubatora moja žena je prisustvovala velikoj panici i borbi za život mog deteta. Bilo je kritično, na ivici. Drugarica koja radi u porodilištu mi je kasnije rekla da su zaboravili da zatvore prozor pa se moja ćerka rashladila jer je par sati bila kod otvorenog prozora. Nakon toga su je vratili u inkubator, ovaj put su uključili i kiseonik.
- Libkonz (naravno zvala me je po imenu, ne po niku na blogu), vodimo je odavde. Ja izmuzem mleko u flašicu, posle vidim da je u flašici onoliko mleka koliko sam im i donela. Ovo se dešava kod dve smene sestara, od šest smena koje su radile u porodilištu. Dete nam ništa ne jede, vadi nas odavde.
Tek posle sam saznao da je žena odnosila flašicu, ćerkica je bila slabašna, ništa nije jela, a pojedine sestre se nisu previše uzbuđivale oko toga.
Ni danas sebi to ne mogu oprostiti. Bio sam siguran da moja žena preteruje, da je to neki postporođajni stres, šta li. Odlazio sam svaki dan kod doktorke, govorio joj da imamo problem sa dve smene sestara, samo sa njih četiri, ostale su OK, molio za uput za Beograd, rekao da u Beogradu čeka spreman auto, samo da dobijemo uput i oni kreću iz Beograda, sa doktorkom, neonatologom, prijateljicom ženinih roditelja. Nije vredelo. Govorila je kako ona sve drži pod kontrolom. Njena sujeta joj nije dozvolila da napiše uput. Sve dok moja tašta doktorku nije uhvatila za vrat i dala joj izbor: ili uput ili ode glava. Dve nedelje nakon rođenja dobili smo uput, ali za Novi Sad. U kolima je uz moje dete bila samo sestrica, a inkubator u kolima nije radilo. Pored svega drugog, u Novi Sad je došla rashlađena.
Pred sam polazak, sestrica je pozvala moju ženu i rekla joj nešto što će ona pamtiti ceo život:
- Majko, dođite da poljubite svoje dete, ko zna kada ćete je ponovo videti.
Ovo je priča koju sam odavno želeo da napišem i počinjao bezbroj puta. Ona je samo delić onoga o čemu sam želeo da pišem, a verujte da smo mnogo toga preživeli. Stvarno je teško reći koliko su i da li su dešavanja u porodilištu u našem gradu uticala na sve ono što nas je pratilo sve ove godine. Činjenica je da bismo imali probleme i da je sve bilo savršeno u porodilištu. Da li bi sve bilo isto ili bismo prošli kroz mnogo manje problema, to je pitanje na koje niko ne može dati odgovor.
Libkonz,
otac jedne istinske heroine,
jedan od onih koji se na blog registrovao zbog Krugoline
ps. tekst jeste nabacan, znam