Ovo će biti nabacano, jer sam se iznervirala, a kad sam nervozna možete da me hvatate i na zareze, na rusofilstvo, na antiamerikanstvo, na nepromišljeno, a napisano...baš me briga. Juče je kreten, kao što to obično biva pametan, povučen i u tegobama sam sa sobom, ušao naoružan do zuba u školu američkog gradića za koji jedva da je ko čuo sem onih koji u njemu žive, i pobio 20 dece. Brojkom 20 jer se tako bolje vidi. Dece stare od 5 do 10 godina. Ceo razred dece je pobio. Zamislite 20 dece ispred vas. Pobio je i 7 odraslih, njega ne računam, među njima i učitreljice koje su pokušale svojim telima da zaštite decu. Ubio je i svoju majku, bivšu učiteljicu, koja je i kupila pištolje kojima je pobio jadnu decu.
Taj masakr je samo jedan u nizu. Nema ni pola godine kako je ludak utrčao u bioskop i za sobom ostavio mrtve. I tako svako malo utrči neki neshvaćeni, a naoružan do zuba i pobije šta mu se na nišanu nađe. U trgovačkom centru, na fakultetu, školi, raskrsnicama...Ceo svet se zgrane, vest je par dana prva na listi najvažnijih, saučešća i suze...i opet.
Znam ja da u Americi od njenog kolonizovanja do danas važi pravo jačeg i da ako je neko jak, to je njihova industrija oružja. Znam i da su dovoljno jaki da ratuju po belom svetu i da milom ili silom navodno uvode civilizaciju i demokratiju. Znam i da su najveća svetska sila...ali svaki put kada njeni rođeni građani, pa još tako mali (a u svakoj iole civilizovanoj državi su deca predmet posebne zaštite) izginu, onda to »svetska sila« postane prosto gadno. Kakva je to sila koja sama sebe ne može da zaštiti? Ni svoju decu? Sila kojoj su važnije pare od života njene dece, pa makar ih gledala i samo kao buduće poreske obveznike?
I kad god se tako nešto desi, pojave se i oni koji kažu: »Neka, tako im i treba...ubijaju decu širom sveta...« Jedino što je to meni odvratno. Kao prvo, bez obzira gde je geografska crta, dete je dete i život je život. Kao drugo, možda, samo možda će i neko dete uspeti da preživi njihove intervencije čije je ime lepše od prave sadržine i namere, ako Amerikanci konačno uspeju da se izbore sami sa sobom. I pokažu ostatku sveta nad kojim vise kao bič božji da na sebe primenjuju makar mrvicu moralne močuge kojom vitlaju van svojih granica.
Ne znam kako je sada, ali godinama i godinama u Beogradu nije moglo da se izađe sa bioskopske predstave pre njenog kraja. Zbog bombe postavljene u bioskopu »20. Oktobar« jednom, nekad davno za moju generaciju. Kako je moguće da u Americi, posle svih ubijanja svako malo, u osnovnu školu može da uđe ludak naoružan do zuba? Od njihove postterorističke strave nas izuvaju na aerodromima, uzimaju nam turpijice za nokte i četkice za zube, sve čime bi mogli da otmemo avion. Uključujući i nezatvorene šampone, lakove za kosu i acetone. Ceo svet se bacio u njihovu stravu, a kod njih jeste da ne sme da se gaji voće, povrće i začini bez posebne dozvole, ali oružje mož da kupi svaki ludak i da sa njim utrči gde voli...
Fali ovom svetu civilizovanosti još pa još, onoliko...i onima što kamenuju, seku ruke, obezglavljuju po krvavim zakonima krvavih vremena još krvavijih zakonopisaca koji se pozivaju na nerealne vere i neviđene bogove...fali i tamo gde su jedni jednakiji od drugih sve u ime naizgledne jednakosti...i tamo gde je važno koga voliš i s kim se ljubiš zato da ti se odmere prava koja ti sleduju shodno tome...i tamo gde je važno ko se kom bogu moli ili koje boje mu je koža, ali posebno je strašno kada fali tamo odakle baš u ime te civilizovanosti i ljudskih prava, pre svega prava na život, kreću vaspitne ekspedicije po celom svetu, koje iza sebe ostavljaju mrtve. Pravo jačeg. Ima li išta necivilizovanije od toga?!
Ovako ljutoj mi se čini da je Niče rekao da je bes odraz nemoći. I ja sam besna. Oni još uvek očito nisu dovoljno. Jer da jesu valjda bi zaustavili ubijanja u sopstvenoj kući, a onda pogledali kroz svoje prozore i shvatili da i drugde život ima neprocenjivu vrednost. Za razliku od industrije oružja čija cena može da se izrazi brojkama. Doduše mnogo višim od brojke do sada izginulih od njenih proizvoda. A, ako je to mera, ako je to granica, onda smo ugasili svi đuture. I oni sami sa sobom i mi sa njima. Amerikancima.
Da se vratim onoj nemoći...ona je to šta mi blokira mozak. Dođem do njene crte, dođe mi da puknem. Ima ljudi koji ne mogu da imaju decu, a drugi decu ubijaju. Ima ljudi kojima šaka hrane život produžava, a ovi ubijaju naokolo svotama novca od kojih se zavrti u glavi. I bolje da ni ne mislim, niti da znam šta još ko radi...tek ono 20 dece sirote...čoveku srce da pukne od nemoći. A, ni u boga ne verujem, nemam zašto.
Ne bih više da pišem, imala bih šta, ali mi je prosto odvratno.