Svetiljke...
Skrenuli smo s glavnog puta
i pošli niz Studentsku ulicu.
Studentima je mesto na ulici, zar ne?
Ali ne ovako, samo sa imenom!
Potom smo na crveno pretrčali ulicu Pariske komune.
Kakva ironija - Pariska komuna sa trobojnim semaforima!
A onda smo prošli pored IX gimnazije,
kraj uličnih svetiljki sećanja.
Sedamdesete godine, znate već:
ljubav do ušiju i kult vođe do vijuga!
Na kraju smo stigli u Pohorsku ulicu.
Detinjstvo, predškolsko i školsko...
Hod po žici iznad mreže - majke,
svetiljke u našem odlomku vremena.
Dešava se, tako, ideš ulicom,
i baš tada se svetlo iznad tebe ugasi.
Dođu onda neki ljudi, iz servisa javne rasvete,
da bi zamenili pregorelu svetiljku.
A ko će zameniti tamu u našim srcima?
Ko će osvetliti ulice u kojima još nismo bili?
Smrt ima mašte, ali ne i poezije.
* * *
Kad mi se plače,
obično priljubim lice uz prozor,
dok pada kiša.
Njene kapi polako klize naniže, do zemlje.
Tako je možda bolje.
Kad i nebesa plaču, ne valja biti razmetljiv.
17. januar 1988.