Pre nekoliko godina upoznao sam čoveka koji je imao moždani udar i vrlo dobro se oporavljao. Međutim, postoji jedna zanimljiva stvar vezana za njegovo posttraumatsko stanje. Naime, on je ko zna koliko decenija radio da li u SAD-u ili VB, da bi se kao i svaki gastarbajter sa zarađenom penzijom i nostalgijom u scru vratio u rodnu grudu. Sada je već dobro zagazio u sedmu deceniju života. Stvar je u tome da je čovek nakon tog moždanog udara nastavio da govori samo na engleskom jeziku. Verovali ili ne, materijal za roman. Tu i tamo bi pogodio koju reč na srpskom, izgovarajući je nevešto, baš poput nekog stranca. I svi oko njega, koji su radili sa njim i pomagali mu, natucali su englesko-srpsku verziju jezika uz svesrdnu upotrebu pantomime.
Na ovog Srbina koji je „kolonizovan“ tuđim jezikom spletom nesretnih okolnosti i zdravstvenih problema, podsetio me je sinoćni izliv paranoje mladog Šešelja (I.I.) u „Utisku“. Naime, zapitao sam se kako bi prošao taj čovek da pored njega prođe grupa „Njihovih“ koji su se upravo vratili sa roadtrip-a i paljenja jedne od brojnih vojvođanskih zastava? Kako bi prošao da, usled svog hendikepa, mora da se obrati na engleskom nekom pored sebe? Budući da nije strano da se stranac napadne na ulici, ubije linčom ili izbode svako ko nije „naš“, kako bi taj uspeo da objasni da on zapravo nije taj, nego on jeste taj ali neko drugi usled......? Da li bi se našao, ko što do sada nije bio slučaj, neki Srđan Aleksić da priskoči u pomoć? Evo idealne prilike i povoda da ga pomenem na godišnjicu njegovog ubistva i sve više rastućeg nacionalizma i šovinizma koji se periodično ponavlja ili samo rasanjuje.
Sinoć nam je mladi veroučitelj po Bolonji, mašući onim papirima, najverodostojnijim koje je mogao da skine sa neta, objasnio da kvislinzi nikad ne spavaju i da su njihove organizacije veoma aktivne na otuđivanju u srcu neotuđivog, što bi se reklo. Prvo na šta sam pomislio bilo je – pa jebeš i BIA i VBA i VOA, i sve ostale nesposobne skraćenice kada njihov posao radi i raskrinka brže, efikasno turajući dokaze svima pod nos, jedan bivši veroučitelj i sadašnji bibliotekar. Tim gore ako mu oni, kojim sumanutim slučajem, dostavljaju i poturaju sve i svašta, time paleći široke narodne mase, manipulišući i podgrevajući mu paranoju Vatikanskog formata. A od ovog praveći dežurnog i opasnog cirkusanta koji se preračunao u svojoj moći.
Drugo što mi je palo na um, dok je ministar pravde odmahivao rukom na onu „neozbiljnost“ – treba procesuirati Sonju Biserko (sve vreme sam čuo – preki sud), bilo je: pa jebeš dravu čiji ustavni poredak ruši nekoliko NVO a koje se bave posledicama rata koji se završio pre skoro dvadeset godina.
Ono što mladi Šešelj nije znao, ili se pravio da ne zna, a to je da stranke međusobno sarađuju. Najskoriji primer je Tadićev odlazak u Hanover i podrška tamošnjim liderima SPD-a na izborima. Na kraju krajeva i on sam je izjavljivao i hvalio se da su Ruski i Srpski „Njihovi“ potpisivali neke ugovore. Međutim, isto tako je prećutao, ili mu je to sasvim normalno, da članovi pokreta „Njihovi“ odlaze u kampove širom Rusije i bivaju obučavani poput paravojnih jedinica koje na prostoru Srbije deluju, za sada, „samo“ zastrašivanjem – paleći zastave, preteći i kamenujući prostorije organizacija sa kojim ne dele mišljenje. Pa tako svaki put kada neko pomene – ’di su naši novci?, gori zastava, a ko pomene NIS u negativnom kontekstu pršte prozori stranačkih prostorija. Ne daj bože da se spomene Južni tok diktatora Putina, letele bi glave. Kao što uostalom mladi Šešelj i najavljuje – da će se za pet godina razgovarati drugačije.
Na pominjanje da su „Njihovi“ produžena ruka vlasti, Selaković ministar Nikola se nevešto ograđivao. Naime, evo jednog banalnog primera kako vlast zna čime se bave „Njihovi“ i kako to prećutno odobrava.
U 27.45 minutu klipa veroučitelj po Bolonji govori da se i u Srbiji nalazi jedan od većih kampova, ali ga je publika u transu aplauzom zaustavila da kaže šta tačno rade u tim kampovima. E, to vlast zna, pušta ih i prećutkuje. Drugim rečima to je ta saradnja ispod žita koju može da poveže svako ko ima Ju Tjub, ali ne i ministar. Izgleda da nam Rusi nikada nisu oprostili ono – „istorisko NE“.