Drago mi je što sam u prilici da objavim ovaj tekst koji je napisala naša blogokoleginica kleinemutter.
Evo šta o temi kažu u jednom članku u Blicu.
( Molim vas da ne budete lenji i da priloženi link otvorite, jer daje prilično dodatnih informacija. .)
A sada Mala Mama:
Neki roditelji su od života naterani da upoznaju i onu drugu stranu roditeljstva. Tešku i iscrpljujuću, jer njihova deca nikad ne prestanu da sa svojim potrebama budu bebe , neka nikada ne nauče da hodaju, neka da pričaju, da jedu sama.
Roditelji su tu da im očuvaju i sačuvaju te male živote i nađu načina da se raduju s njima i nauče ih onome što deca mogu da savladaju.
Ti roditelji su prinuđeni da nauče posao medicinske setre i budu svom detetu i roditelji i još pet terapeuta ( fizioterapeut, logoped, oligofrenolog, somatoped, učitelj itd. )
Teško je tako živeti ali život je mio ma kakav bio.
Roditelji i deca , bolesna uglavnom od retkih i teških bolesti kao i deca sa teškoćama u razvoju usko su povezani i zavisni jedni od drugih u tom čarobnom krugu življenja.
Ovi roditelji su uvek iscrpljeni, jer nikad ne spavaju dovoljno, ne stižu da jedu redovno, nemaju uslova da idu kod lekara, niti da ne paze svoje dete kad su bolesni.
Dete je od njihove pažnje zavisno 24 sata.
Ovakvu decu neće niko: ni vrtići, pa ni oni specijalni, ni škole, pa ni one specijalne, niti dnevni boravci.
Takva deca imaju samo svoje roditelje, jer i rodbina vremenom prestaje da dolazi a bebisiterku naći za ovakvu decu meri se sa dobitkom na lutriji.
Ovakvi roditelji uglavnom napuštaju svoje poslove i ne bave se svojom profesijom, troše sve pare na dokazane i nedokazane terpaije i žive na ivici bede.
U društvu se prepoznaje servis hranitelja, koji uzima iz sirotišta od strane roditelja napušteno dete i za brigu o tom detetu dobija nadoknadu od države. Tim ljudima je to posao. Ta deca su uglavnom upisana i u vrtiće i u škole i funkcionalnija su od ove o kojoj pišem.
Roditelji , koji neće da napuste svoju bolesnu decu, nemaju nikakvu pomoć od države, osim nadoknade za tuđu negu i pomoć koja može da iznosi 9.000 dinara ili 24.000 dinara zavisno od stepena invalidnosti. Većina dece uglavnom dobija ovaj iznos od 9.000 jer za veći iznos moraju imati telesno oštećenje 100 % ili 70 % invalidnosti po tri i više osnova, a po prošlogodišnjem izveštaju PIO, u Beogradu ih je samo pedesetoro koja primaju maksimalan iznos..
Svaki roditelj je dužan da bude hranitelj svom detetu . Ali sistem treba da to dozvoli i roditeljima , koji zbog bolesti dece ne mogu da zarađuju.
Samohrane majke ili očevi sa detetom bolesnim od teške bolesti , koje ima potrebu da roditelj bude uz njega non stop, od čega da žive, kako da zarađuju ili prežive, kako da nabave enormno skupe lekove koji su im neophodni?
Kome da ostave dete dok rade?
Socijalni servisi uopšte ne funkcionišu.
Sve je na roditeljima.
Roditelji ovakve dece traže da i oni dobijaju pomoć od države i da im se odobri status roditelja- hranitelja, jer bi tako iznos koji bi dobijali bio znatno veći ( oko 40.000 dinara ) i rešio bi im mnoge materijalne probleme koje briga o takvoj deci donosi.
Zato sakupljaju potpise da bi tražili promenu zakona i odobrenje ovakvog socijalnog servisa.
Ko želi da im pomogne i podrži ih, može da potpiše peticiju online.
Svima koji pročitaju ovaj tekst roditelji se zahvaljuju na strpljenju koje su uložili čitajući ga i tako saznali po nešto i o malo drugačijem roditeljstvu, koje je i pored toga što je teško izuzetno lepo i emotivno pravo bogatstvo za ove roditelje , kao i za one , koji Bogu hvala imaju tipične porodice i zdravu decu.
Link na peticiju:
http://www.peticije24.com/pomoc_roditeljima_dece_sa_invaliditetom.
P.S. Hvala svima koji ste svratili u moje blogodvorište i potrudili se da ovaj tekst pročitate. Nadam se da vas je podstakao da pomognete.
razmisljam