Rastanak
(nastavak priče o pesnicima u izgnanstvu)
S prvim mrakom napustili smo Madrid. Ako ništa drugo, u vozu dobro spavam.
Već je bio dan kad stigosmo na granicu. Portugalski carinici, u tamnim uniformama i s belim rukavicama, uzeše da nam preturaju po prtljagu i prepipavaju džepove. Prijavio sam da nosim 2.000 dolara. Toliko sam bio uspeo da uštedim. Nisam dugo u službi. Crnjanski i žena prijaviše nešto više. Hristić, naš dojučerašnji poslanik u Rimu, prijavio je, svojim sam ušima čuo, 25.000 dolara!
Već smo se bili smestili uz Eštorilu, i Crnjanski i ja smo se već bili zbližili, upitam ga ja:
- Šta je njemu? Šta ga je to uhvatilo?
- Kome? - pravi se on da me ne razume.
- Kako kome? Dučiću. Šta mu bi da napravi ono pozorište u Madridu, na stanici?
- Poznajem ga godinama - kaže - Nije bio ovakav ranije. Starost valjda. Sada, kad vetar duva sa Atlantika, on se zavija, po debelom trbuhu, novinama. Papir novina, dobro greje, veli. A kad se smeje, trbuh mu drhti kao balon.
Pre nego što je Franko priznao NDH Dučić je bio naš ambasador u Madridu, i pokrivao celu Iberiju. Sada, kada smo prekinuli diplomatske odnose sa Španijom, akreditovan je samo u Portugalu, kao veleposlanik Jugoslovenske kraljevske vlade u izbeglištvu. Ambasador je, ali čujem da od kad smo tu u poslanstvo još nije kročio. U Lisabon nije doputovao s nama, vozom, već svojim Bjuikom, crnim, lakiranim, s crvenim plišanim sedištima. Smešten je u elegantnom hotelu u centru Lisabona, na širokoj aveniji, nalik Jelisejskim poljima. Crnjanski mu je sa ženom, Vidom, već išao u pohode. Kaže crnjanski da su oni njemu pravili čaparasdivan a on je njih upoznao s raznim finim svetom koji tamo kraj njega odseda. Još priča da Dučić tamo vazdan šarmira neke dame, a da njemu šapuće: "A šta ću, ovako mator, ako budu htele?"
Posle je on nama došao u posetu u Eštoril. Kaže, uželeo se srpskog jezika, pa došao da prodivani s nama, zemljacima. Da me je Crnjanski na vreme upozorio, a nije, bio bih se sklonio. Ovako, zatečen Dučićevim dolaskom, družio sam se s njima dvojicom. Slabo sam šta govorio. Šetajući uz morsku obalu slušao sam Dučića, ogorčenog i razočaranog.
- Radić, koji je pevao himne Franji Josipu za Života Carevog, održao je jedan plačevan nekrolog u Saboru kada je došla vest o Carevoj smrti; i zajedno sa ostalim članovima Sabora gledao das mu se u Zagrebu digne spomenik...
Ni za koga lepu reč nije imao. On je govorio, mi smo slušali... Ponekad mi se činilo da se pravda.
- Da nas je neko pitao, ne verujem da bi se onda iko bio rešio na takvu svirepu avanturu, kao što je bio 1 decembar 1918.
Na kraju sedosmo u hotelski bar. Dučić naruči piće. Šampanjac, pošto ima nešto da nam saopšti. Čekamo, svačemu se nadamo.
Kad podigosmo čaše, on obznani:
- Čim pre odlazim u Ameriku. Ne vidim razloga da ostanem ovde. Imam rođaka tamo.
Posle upita Crnjanskog i mene (nije mi jasno zašto i mene) da li ćemo i mi krenuti s njime. Kaže, njegov će rođak poslati pismo u naše ime ukoliko ispunjavamo sve uslove.
Moj prijatelj i ja ćutimo, odmahujemo glavama, kao da nećemo u Ameriku svojom voljom jer nam se ostaje ovde, gde smo uklješteni.
Kažem „prijatelj" jer smo se u to doba, za vreme tih dokonih i neizvesnih nekoliko meseci potrošenih u Portugalu, Miloš i ja puno družili. Pravio bih mu društvo u svakodnevnim šetnjama. Pošao sam s njim, železnicom do Lisabona, i kada je išao da isprati Dučića. Kad smo stigli u luku, ovaj se baš ukrcavao na brod, španski, jer oni su neutralni pa ih podmornice ne diraju.
Na rastanku, Dučić nas prijateljski zagrli i pozva nas još jedared da i mi u Ameriku krenemo.
Crnjanski, sad ne može da izdrži, pa kaže:
- Velika Republika Sjedinjenih Američkih Država ima samo jedan uslov za ulazak u zemlju. Onaj ko hoće da ga Amerika primi, mora imati i pokazati, dolara 4.000.
A Dučić će na to, rekao bi čovek, iznenađen:
- Šteta, Crnjanski, što niste bar toliko uštedeli.
I ode. Još nam je odmahnuo s palube i više ga nismo videli.
Na povratku kući, u vozu ka Ešturilu, Ja putovao sam ćutke, sklopljenih očiju, kao da dremam. Miloš je sedeo natmuren i zamišljen. U jednom trenutku, ne mogu se zakleti da li je ovo istina, učinilo mi se da ga čujem kako mrsi sebi u bradu.
- ... majku ti naduvenu, brđansku...
Možda mi se i nije učinilo, mnogo je prgav to čovek.
Kad smo stigli u Ešturil, Crnjanski mi veli.
- Hajdemo da se okupam u moru. To me leči.
Izusmo smo cipele i krenusmo peščanom plažom. Iz daljine vidimo Hristića kako sedi i gleda kako s pučine nadolaze talasi.
- Broda nema, a ne možemo preplivati
To reče, snuždeno, i više ništa. U njemu su, s pravom ili ne, to već ne znam, svi videli Stojadinovićevog čoveka, i nigde nije bio dobrodošao.
Džaba njemu 25.000 u džepu. Kažu Turci: „Jednom Alah dâ čorbu a drugom kašiku."
(Objavljeno u NIN-u 2012.)