Šta, na primer, ima udarnog i bitnog u "sukobu" dva barona naše grabežno-beskrupulozne sportsko-političke menažerije? Zašto se ovdašnjem poniženom i opljačkanom građanstvu uporno nameću teme sa opskurnim likovima, "dostojnih" petparačkih TV serija? Kako to da u ovoj i ovakvoj Srbiji, za koju dramski pisac Nebojša Romčević s pravom kaže da je ne samo na začelju Evrope, već na začelju čovečanstva, periferne teme i periferijski likovi imaju takav, uvaženi tretman na nacionalnim televizijama? I dokle će većina obrazovanih, hrabrih, mudrih, delatnih u ovoj Srbiji ćutati i trpeti ovo svakodnevno silovanje zdravog razuma, kućnog vaspitanja, stečenog znanja?
Odgovor je, nenadano, stigao iz susedne Hrvatske, sa bloga književnice Vedrane Rudan. Pišući o bronzanoj medalji hrvatskih rukometaša i dvoličnom odnosu sportskih novinara zbog očekivane zlatne medalje na Svetskom prvenstvu u rukometu (u finalu igraju Španija i Danska, koja je prethodno pobedila Hrvatsku), Vedrana Rudan zaključuje:
"...Da li je tim bolesnicima ikad itko rekao što je Hrvatska? Koliko nas ima? Hrvatska je siromašna zemlja na Balkanu, da, na Balkanu. I pokradena zemlja na Balkanu. Imamo više šoping centara nego sportskih dvorana. Škole nam se ruše djeci na glavu. Parkova nigdje, lopovi su ih pretvorili u gradilišta. Jedini nacionalni sport koji se ovdje njeguje tupo je buljenje u ekrane..."