Od kada se pojavio na političkoj sceni Srbije čini mi se da se Aleksandru Vučiću ne mogu osporiti dve stvari: svakako inteligencija, čak ni kada je, po nalogu nadređenih ili u žaru političke borbe - izgovarao najbesmislenije bedastoće ili najbljutavije gadosti. I drugo - lojalnost svojim političkim guruima.
Kao ilustracija neka posluže i one, po mnogima patetične - dve sedmice premišljanja pre napuštanja svetlog srpskoradikalskog puta krštenog kuma svoje dece, i pristupanja srpskonaprednjačkom novoevropejskom putui Tomislavu Nikoliću.
Čini se da je njegov politički credo u ovih dvadeset godina bio obeležen upravo sledbeničkom ulogom trećeg pa drugog čoveka u firmi.
Ali, kao da su se od jesenas ove stvari stubokom promenile.
Kao da je, preuzimanjem stranke. Aleksandar Vučić zbacio grbu, odbacio štaku i crni povez sa desnog oka. No, da li će se tako uspravljen ispostaviti kao Dobri princ (u nedostatku bolje metafore) ili kao Kajzer Soze?
Dakle, da li je njegova ideja Srbija do Karlobaga ili do Rejkjavika? Da li su na prvo mestu nacija ili građani? Partija ili država?? Selektivna ili opšta pravda?
Za sada deluje kao da borba protiv korupcije ide bez diskrecionih zaobilaženja, ni po babu ni po stričevima. Naravno, ako u obzir ne uzmemo prvih nekoliko udaraca namenjenih nokautu inače grogiranog najvećeg političkog protivnbika, što se svakako ne bi moglo smatrati neuobičajenim ili nelogičnim.. Građani već iscrpljeni krizom i neispunjenim očekivanjima te željni osvete za sva neispunjena obećanja, lagarije i fatamorgane - to aklamacijom podržavaju i pozdravljaju.
Priznajem da bi mi lakše bilo da na ova pitanja odgovorim kao hor, sastavljen i od najneočekivanijih glasova, uključlujući njegove doskorašnje najveće oponente i najljuće političke protivnike, uključujući Čedomira Čupića, Zorana Stojiljkovića, ili samog Dragana Đilasa.
A onda SNS izda saopštenje kao odgovor na neku kritiku njega, partije, Vlade ili Predsednika i sve ponovo zaliči na stara, crna vremena. Po načinu i rečniku i najboljem maniru radikala, ili JUL-a od onomad. I po maniru i načinu u tom saopštenju prepoznam upravo Vučića iz neke ranije kože
Može li dakle, Aleksandar Vučić, uopšte, da izvede taj vratolomni, gubelkijanski skok? I sa kime? Jer - on nije belolisni nezavisni intelektualac do danas neuprljan politikom u Srbalja.,Niti mudrac-stolpnik koji je rešio da okonča ćutnju i rastera bagru. Njegovu stranku čine dojučerašnji radikali koji sigurno preko noći nisu shvatili svoje decenijske zablude, dupke promenili ideologiju. Pre će biti dai samo čekaju kad će se prestati sa tim baljezgarijama o Evropi i preći na našu pesmu.. I oni koji su se još jednom, poput raznih Ljušića, Šormaza, Drecuna i ostalih Božića prepoznali na raznoraznim mestima u nomenklaturi a blizu vrha vlasti. Ono nekoliko persona koje čine kadrovsko jezgro SNS potrošeno je u prvom vučenju, za najviša mesta. Te onda eto Vučića prošle sedmice kako na sastanku sa svojim partijskim drugovima vapi - "Koga mi to šaljete, aman!?" Od petnaest kadrovskih predloga, naime - a po njegovim rečima - nijedan ne prolazi bezbednosne provere!
Zaista - kamo dalje rođače? Da li je srpski Eliot promašio društvo ili je društvo promašilo njega? Hoće li on od radikala uspeti da napravi demokrate ako su već demokrate od sebe uspele da naprave luzere, a svojim političkim protivnicima ovoliki koridor ka apsoluutnoj vlasti u državi?
A poslednje glasine kažu da nam maj donosi dve stvari: izbore i Šešelja. I obe će biti ozbiljan test preživljavanja.
Vučiću, i Srbiji.
i prilika Vučiću da pokaže kakav je zasita i koliki format, sad kad više nema kome iznad sebe da bude lojalan sem, kako inače radikali/naprednjaci to vole da kažu - samoj Srbiji.