Ima li povratka? Ne baš. Ovde se deca ne vode u teatar, ne slušaju ništa osim najgore muzike, i ne gledaju ništa osim najgoreg tv treša, dok stariji nalaze zadovoljstvo u sveopštim prepucavanjima, jeftinim turskim serijama, ljudskoj zlobi koja nas je ugušila... Ceo Beograd koji se raduje klasičnoj ili nekoj drugoj kvalitetnoj muzici staje u jedan Sava Centar, i koliko god koncerata napravili, taj isti narod će naići. Nazalost, mnogi od njih nađu način i uđu za džabe. Na foru. Znamo ih. To su oni koji misle da vrede više od samog povoda, i često ni najmanje ne cene ono što gledaju. Zato što je džabe. Za informisanje i pokretanje onih koji nikada nisu kročili u teatar, potrebno je mnogo više od par najava na stranicama kulturnih rubrika, koje Srbi mogu naći ili preskočiti u svega tri dnevne novine sa nacionalnom pokrivenoscu...
Imamo mi i mnogo ustanova kulture, kulturnih centara, pozorišta, muzeja... Većinom ne funkcionišu. Mnoge prelepe stare građevine, ali i one ne tako lepe, a preglomazne zgrade nastale polovinom prethodnog veka, trule. Zamislite te prostorije, hiljade kvadrata, fundusa, hodnika, kablova, struje, prozora, promaje... Sve što je nasleđeno, uništeno je... A šta smo stvorili i šta ostavljamo? I, kako se dovde stiglo, zapitao bi se neko?