Autor: Rodoljub Šabić
Sadržina akta kojim se uređuje postupanje Vlade jedne države, uvek je vredna pažnje. A kod nas je upravo u toku postupak izmena i dopuna Poslovnika Vlade Republike Srbije. Predlog odluke o izmenama o dopunama Poslovnika istaknut je na veb sajtu Republičkog sekretarijata za zakonodavstvo i onaj ko ga zanima može ga ovde pročitati.
Mada, reklo bi se da je ono što se tamo ne može pročitati zanimljivije. Razlog - predloženim izmenama nisu obuhvaćene neke stvari koje su nužno morale biti obuhvaćene.
Mislim da nije problem to ilustrovati na primeru samo dve norme važećeg Poslovnika.
Evo prvog:
Član 43.
Materijal koji predstavlja državnu, vojnu ili službenu tajnu označava se kao poverljiv.
Čime je objašnjivo, da i više od tri godine od usvajanja „novog" Zakona o tajnosti podataka stav 1 citiranog člana Poslovnika Vlade sadrži termine „vojna" i „službena" tajna? Šta oni predstavljaju? Čemu služe?
Zakon o tajnosti podataka predvideo je jedinstvenu, manje više klasičnu nomenklaturu klasifikovanih podataka - interno, poverljivo, strogo poverljivo, državna tajna. Budući da je tako „uređen jedinstven sistem određivanja i zaštite tajnih podataka" to su „vojna" i „službena" tajna kao relikti stare „bezbednosne kulture", eliminisane, čak i kao termini. Zašto se propušta prilika da se oni uklone iz Poslovnika? Problem ni slučajno nije „terminološki". Zabrinjavajuće je ne samo prisustvo de jure „nepostojećihi" termina u Poslovniku nego, i to mnogo više, to što ih Vlada i nakon usvajanja Zakona o tajnosti uporno koristi u daljoj legislativnoj praksi i to prilično intenzivno. Mogao bih navesti dugačak spisak zakona donetih ili menjanih i dopunjavanih u poslednje tri godine koji to potvrđuju. Kao što potvrđuju i činjenicu na koju sam već više puta upozoravao - da Zakon o tajnosti podataka „egzistira" više kao fikcija nego kao realan i relevantan element pravnog poretka i sistema.
Drugi primer je još „zanimljiviji":
Član 96.
Novinari i drugi predstavnici javnosti, po pravilu, ne prisustvuju sednicama Vlade.
Izlaganja članova Vlade i drugih učesnika u radu sednice Vlade, smatraju se službenom tajnom stroge poverljivosti, ako u konkretnom slučaju predsednik Vlade drukčije ne odredi.
Evidentno postoji isti problem kao u vezi sa članom 43. (izražen u još rogobatnijoj formulaciji - „službena tajna stroge poverljivosti") ali i još jedan dodatni. Naime, ovom poslovničkom odredbom predviđeno je da je praktično svaka reč izgovorena na sednici Vlade tajna. Grešim li ako kažem da ovakvo rešenje mnogo više asocira na npr. pravila o radu „tajnog dvorskog saveta" Fridriha Pruskog nego na savremene demokratske standarde o odnosima vlasti i javnosti? Je li suvišno podsetiti da u mnogim zemljama danas na sednicama vlade prisustvuju akreditovani novinari a da su javnosti onlajn, elektronskim putem dostupni dnevni redovi, materijali sa sednica pa čak i fonogrami osim naravno u izuzetnim slučajevima kada je javnost isključena? Da bi to potvrdili ne moramo tražiti veb sajt Vlade neke države koja je stara sofisticirana demokratija, imamo primere u susedstvu.
http://www.vlada.hr/hr/naslovnica/sjednice_i_odluke_vlade_rh/2013/75_sjednica_vlade_republike_hrvatske
Kako, čime je objašnjivo da ljudi iz Vlade ne vide da je već samo sa stanovišta „dobrog imidža" Vlade neophodno nezakonita i rigidna rešenja zameniti adekvatnijim? Da o jedinstvu pravnog sistema, ljudskim pravima i pravima i interesima javnosti i ne govorimo.