Nemojte ni pod razno, nipošto nemojte, ni sekundu, da koristite glavu za razmišljanje u ovom godišnjem periodu!!! Strogo, uz maksimalnu koncentraciju, kontrolisani koraci, step by step, oči do iskakanja uprte u asfalt, beton...kojim hodate! Ne pričam u prazno, ne sprdam se, najmanje mi je do toga, molim vas da budete izuzetno pažljivi, da brinete o sebi. Neka vam ovo što sledi bude nauk i opomena.
Krenem juče oko devetke do banke, petstotinak metara...ne više, da platim račune, za manje od deset minuta izađem srećan i zadovoljan što sam posao obavio tako brzo i stanem da dumam...dal' da pređem raskrsnicu kod Piramide il' da se vratim pa kroz podzemni izađem na pijacu...odlučim se za prvu soluciju, snimim pogledom asfalt ispred sebe, delovao mi hrapavo i čisto, glede snega i leda naravno i krenem da koračam. Onda počnem da se predomišljam, hodam i dalje, a možda je bolje da krenem...u trenu mi desna noga odleti u vis i ramenom, svom težinom, drknem o asfaltiranu majčicu zemlju! Ne mogu da dođem do vazduha! Pritrči jedan čovek, za njim i dva čistača, uzbuđeni, pitaju da li da zovu Hitnu pomoć...pokušam da ustanem na noge lagane, ne ide, pomozite mi molim vas, podigoše me, sedite malo, baš ste gadno pali...desnu ruku ne osećam, kost nadlaktice hoće da mi probije vijetnamku. Hvala vam dobri ljudi, hvala, idite vi, mogu ja...Moj prag osetljivost na bol je visok u odnosu na ostale ljude, ono po sistemu mož' me seć', mož' me peć' ali bol koji sam počeo da osećam bio je baš respektabilan! Ustanem, ruka visi kao da nije moja, bol se zahuktava, prođem kroz podzemni, pored pijace i u Dom zdravlja u Nehruovoj. Priđem prvom šalteru, idite do onog, rukom mi pokazuje sestra, tamo je dežurni lekar. Sestra sa tog drugog šaltera odmah ukapirala u kom sam stanju, izađe, uze mi knižicu, ja kao mali bio levoruk pa sad palo podsećanje...desna i dalje nije moja a bol raste kao Amazonska plima, pođite zamnom, uđe u jednu ordinaciju, izađe, pričekajte, sedite minut, dva...Hvala vam...Nema na čemu, samo da vama bude dobro, doviđenja. Uđem kod lekarke, ona ustane, priđe, lagano mi prisloni ruku na rame...mora da vas užasno boli...niste valjda došli sami...mogli ste da se onesvestite...vrati se za sto i napisa mi uput za snimanje. Odem do Radiologije, iza šalterskog stakla vidim dvojicu tehničara zadubljenih u nešto na ekranu kompjutera. Molim vas...kucnem o staklo da bih privukao pažnju, ne fermaju me! Na moje: Čujete li vi mene, jedan, ne gledajući me, podiže prst. Uzdržim se da ih ne podavim k'o mačiće i minut kasnije prstodizac otvori šalter. Pružim mu uput a on, ovlaš pogledavši, vrati mi ga nazad: Idite na šalter, nije upisano...lahko popizdim: A kod vas se dobijaju uputi za smrt...Ne, odvrati ladnjaka, na Lešću! Idi ti na Lešće, puknem, pizda ti materina! S popunjenim uputom se vratim, bez reči ga pružim: Sedite, prozvaćemo vas, reče onaj s prstom. Ispred osim mene, nije bilo žive duše! Otvorena vrata koja vode u nekadašnji rajski domski vrt, izađem i levoručno zapalim cigaretu. Posle pola sata čujem glas, proziva me. Pomogao mi je da se razodjenem, neću da grešim dušu, ali me golog do pojasa, s košuljom, duksom, vijetnamkom i rancem, otposlao napolje: Pričekajte dok ne razvijemo snimak. Popušio sam još dve cigarete, na kraju sednem do radijatora i dok dlanom o dlan, za sat i po, eto meni snimka. Lekarka mi napisa uput za Traumatologiju u KBC Zemun i: Mnogo će vas boleti kad vam budu nameštali... Ja napola go, leva ruka u košulji, duksu, vijetnamki, desna strana ogrnuta, stomak i junačke grudi mi otvoreni i na uvid februarskoj hladnoći. Taksijem do KBCZ, pitam sestru na informacijama, soba broj jedan, kaže. Ispred sobe broj jedan, tridesetak kljakavaca like me. Uđe Mikele u sobu No 1, pešes separea sa visokim, zelenom mušemom presvučenim, ležajevima, na njima bolani Dojčini svih mogućih generacija, pored i oko njih ortopedi, kostinameštaoci. Predam seki administrativki ćage, sačekajte, prozvaćemo vas. I odista, čim je bio slobodan jedan mušemast sto...sedite da vas skinemo, i burmu...prozori širom otvoreni, ja naježen k'o ćurka pred Dan zahvalnosti...sad lezite i dajte mi ruku...kaže mi mlad snažan lekar, uzmite je sami, odvraćam, on se pope na dve stabilne metalne stolice i poče, stegnuvši je oko zglavka, tik iznad šake, da mi vuče i uvrće ruku! Jel' boli, da li vas boli, ne, odgovaram, samo vi nastavite ali mi obećajte da ćete pozdraviti moje mile i drage...u trenutku kad mi je ruku istegao do malo ispod plafona, sad potpuno opustite mišiće, još malo, još...polako popuštajući, smestio je zglob u čašicu: Sad sedite i podignite ruku u visinu grudi...molim! Pokušam i može! Reklamiraću vas doktore...Redžepagić, hvala...gde ste to...od seljaka koji su to umeće primili s kolena na koleno...a sad da vas povijemo pa na snimanje...snimanje...da, da budemo sigurni, vama su popucali ligamenti...poslaga mi nekakvu vatu po grudima, leđima, ramenu i ruci i povi me kao bebu. Da ne davim više, snimak je pokazao, nisam čekao duže od dvadeset minuta, da je sve na svom mestu, doktor Redžepagić je počeo da kuca izveštaj a jedno luče od sestrice me zagipsira! Gips ćete nositi šest nedelja uz povremene kontrole...Šest nedelja!
P.S. Prošlu noć nisam trenuo! Što zbog bola, a što zbog bola. Ali sam počeo da pišem ovaj tekst, ovu prijateljsku preporuku i upozorenje. Jeste malo nezgodno, ceo trup osim leve ruke mi je u gipsanom oklopu ali ja i dalje kao mazga, uporan, sam se oblačim od čarapa do košulje i duksa, klopam, perem zube, kuvam kafu, evo družim se s vama...jedino ne mogu da ležim. Neće mene nekakvo rame i ligamenti sprečiti da radim ono što volim! Zdravi bili, čuvajte se i pazite na sebe.