„Oni poseduju neverovatnu snagu! Oni čine da poželiš da zaigraš valcer sa njima, lica prepunog suza. Oni te vode do smiraja dana kada tuga nestaje i samba navire u mozgu. To je njihov šarm, njihova prepoznatljiva nalepnica, unatraške ispisna pravila koja teraju igru našeg vremena od površnosti, i daruju joj sadržaj". Ovu su reči jedne pozorišne, odnosno plesne kritičarke švajcarskog magazina Le Temps. Govori se o plesnoj trupi Alias.
Alias je mala, otkačena družina fantastično sposobnih igrača koju predvodi brazilac Đulijerme Boteljo. Boteljo je ceo svoj igrački vek proveo u Baletu Ženeve, a već petnaestak godina osmišljava lude naslove i sadržaje za svoju sopstvenu trupu. Alias je gostovao na Beogradskom festivalu igre, i to 2 puta. Poslednji put sa urnebesnim komadom „Hvatanje prašine". Ovog aprila dolaze po treći put... i to sa naslovom koji je pre 8 godina podigao publiku u Beogradskom dramskom pozorištu na noge. Ovacije su trajale dvadesetak minuta.
„Težina sunđera". Predstava koja se priprema puna tri dana. U tehničkom smislu, važno je napraviti bazen kako se voda od silne kiše na sceni, ne bi izlila u kablove i elektriku... A na sceni - jedna porodica - par i njihova ćerka, tinejdžerka - i tri verzije njihove priče. Slika familije izmeštene iz muka i snova svakodnevnog života. Prva verzija govori o konfliktu, druga o saučesništvu, a treća, odnosno poslednja, o nedostatku komunikacije unutar problematičnog trougla. U zapetljanoj realnosti, povezani sa ovom familijom, scenom tumaraju i drugi likovi, koji nastaju kao plod ljudskih strahova, duhova i sećanja. Postoji toliko trikova da se izbegne realnost, da se obmane hronologija. Svedok ove apsurdne logike je jedan neumorni plivač koji prelazi uzduž i popreko pozornicu. On pliva po tankom sloju vode kao metronom ludog valcera, nekontrolisane sambe, nostalgične sonate.
Nije se nikada desilo da neki naslov ponovimo na Festivalu. Ali verujem (a prodaja karata to dokazuje) da nismo pogrešili što smo baš „Težinu sunđera" pozvali ponovo....i to u okviru jubilarnog Festivala. Rimejk predstave je i nastao zahvaljujući jednom opuštenom susretu prijatelja, daleko u Izraelu. Koreograf je dobio ponudu da obnovi naslov, i pristao je samo ako se naslov vrati u sinergiji njujorškog Linkoln centra, Beogradskog festivala igre i Centra Suzan Delal iz Tel Aviva. Dali smo reč i dobili mogućnost da se ponovo uživamo u odličnoj plesnoj (re)kreaciji... Tako će nakon nove premijere ovog naslova u Ženevi, predstava gledati u Beogradu, a odmah zatim u Njujorku, Tel Avivu....
U jednoj važnoj instituciji lokalnog karaktera, jedna gracija koja sebe doživljava bitnijom i od same te intitucije, zamerila mi je što dovodim ovu trupu ponovo. Kaže, slatka moja, da to je već videla. Pozvana da određuje vrednosti u domaćoj kulturi i sudi o svetskoj umetničkoj produkciji (iako je uopšte ne poznaje, niti prati) ne prija joj takva selekcija, u kojoj se među preko 120 predstava koliko smo ih premijerno izveli za deset godina, ponavlja jedan.... Šta bih joj rekla?. Ništa. Ćutim. Ima tu toliko zlonamernog.... Valjalo je IGRU u ovih deset godina sa margine kulture dovesti na središte kulturne scene. Predrasude koje su od početka pratile ovaj poduhvat, tretman festivala kao elitističkog, luksuznog, pa i dekadentnog, stigmatizacija čitave oblasti, eksplicitno ili implicitno odbijanje podrške festivalu, samo ukazuju na fragilnost i važnost misije...
Ja znam da su me zbog „Težine sunđera" ljudi zaustavljali na ulici... To je jednostavno predstava od koje se dugo osećate dobro. U vremenu u kome se dovodi u pitanje ime i renome Jugoslovenskog dramskog pozorišta, gase poslednje emisije iz kulture, urušavaju sve institucije kulture...gledaćemo jednu produkciju pre publike u Njujorku, i bar na jedan sat uživati u vrhunskoj, a duhovitoj igri... Uživati, kao neki normalan svet... Težina nevremena i estradizacije koju delimo zavređuje kratke izlete u dobru, a kvalitetnu zabavu.