Na latinskom, poznatije i raširenije ili na grčkom Ἓν οἶδα ὅτι οὐδὲν οἶδα, reči su koje se pripisuju Sokratu. Mudrost mudrog čoveka! Treba biti potpuno operisan od sujete i biti krcat znanjem da bi se izrekle ove ili nalik ovima, reči, da bi ja, ti, on, ona, mi, vi, oni, one...mogli dopustiti da izađu iz nas na videlo, da zvuče istinito bez i jedne, ljudima svostvene, mrlje ili čak i svesne/podsvesne mistifikacije u cilju sopstvene promocije.
Znam da ništa ne znam, je samo kratka verzija meni draže razrađene, proširene, sveobuhvatnije...: Što više znam, svesniji sam koliko toga ne znam...koliko je beskrajno moje neznanje, nepoznavanje stvari i pojava, relacija, mutnih a nikad razrešivih, skrivenih i otkrivenih ali nepojmljivih...
Da čovek živi milione...milijarde života i oni bi bili nedovoljni da bi se sve saznalo, spoznalo! Aksiom!
Ta činjenica ni u kom slučaju ne sme da nas obeshrabri, naprotiv, ona mora da nas motiviše da svakog dana u svakom pogledu sve više saznajemo! Da budemo radoznali i potpuno otvoreni za recepciju, primanje, informacija, znanja, saznanja iz svih poznatih i nepoznatih oblasti delanja ljudskog uma, uz maksimalno maltretiranje sopstvenog mozga, svakočasno oslobađajući i čisteći ga od gomila uvreženih predrasuda, nametnutih i gotovih rešenja. Činjenica da nikada nećemo znati sve, ne može, neće i ne sme umanjiti radost saznavanja mnoooooooogo toga važnog i manje važnog zanimljivog i manje zanimljivog, rezultante naše iskrene radoznalosti.
Okreni, obrni, kako bilo da bilo, sastavni smo deo Kosmosa. U našem neiskorišćenom ili minimalno iskorišćenom mozgu sadrži se SVE, počev od Velikog Praska pa do ovog trenutka. Moglo bi se reći, paradoksalna situacija. U glavi, u mozgu, u ćelijama...imamo svo znanje, sve podatke o svemu ali ne posedujemo (za sada!) mentalne ili kakve god, alatke, šifre, kodove...koji bi nam pomogli da to spoznamo, da kroz Borhesovski Alef dopremo do viđenja sveukupnosti svega!
Bez obzira na Carstvo Nebesko, ja lično, od malih nogu, ne prihvatam i ne mogu prihvatiti da budem nišči duhom, niti sam ikad poželeo da to budem! Znam da se ovo može tumačiti na mnogo načina, čak su i vrsni teolozi tijekom Povijesti lomili koplja oko ovog stava. Ja ga ovde koristim u smislu, da ako već nisam/nismo mentalno retardirani, ne smemo propustiti, odnosno, moramo u svakom trenutku biti otvoreni za saznavanje, spoznaju sebe i sveta van sebe. U po' dana, u po' noći, spremni k'o zapeta puška, zapitani, tražeći odgovore i odgonetajući ih, koristeći sve dostupne mogućnosti počev od sopstvenog mozga do tehnološki unapređenih i usavršenih pomagala.
Da li ću/ćemo to poneti sa sobom u grob? Naravno, ne! Pa čemu onda...koja je svrha, pitaće nažalost mnogi. Da li ignorisati očevidnu beslovesnost ili se staloženo i benevolentno upustiti u objašnjavanje? Mislim ono prvo. Moj život je samo moj i ne moram nikome da polažem račune o svojim odlukama i stavovima. Ipak! Ponekad ne mogu da se uzdržim pa reagujem, možda grubo, da svrha mog mozga nije da trune ili buđavi u lobanji ali najčešće odustajem, odmahnem rukom. Apsurdno je pričati zidu!
A dosada? Dosadno mi je! Takve bih ja svrstao u nišče duhom! To je kudikamo štetnije i pogubnije nego tužna i žalosna bezumnost, retardiranost, mentalna oštećenost. Naizgled zdrava i prava osoba, čačkajući ili ne čačkajući nos, nezainteresovana za bilo šta, dopušta da joj se siva masa kruni, topi i nestaje a da ni u jednom trenutku nema želju ni potrebu da makar otvori neku knjigu, da sebi postavi pitanje i potraži odgovor, da sopstvenu glavu, osim za nošenje kape, šešira, moderne i bilo kakve frizure, iskoristi za razmišljanje. Ne! Utonula je u self žabokrečinu i dosadno joj je! Nikad mi neće biti jasno da nekome može biti dosadno u ovom najšarenijem, najzanimljivijem, prepunom tajni, pitanja i skrivenih odgovora, kosmičkom dunjaluku!
O onima koji SVE znaju, a Srbija prednjači u broju takvih spodoba, izlišno je i govoriti!