"If you wake up at a different time in a different place, could you wake up as a different person?"
- Narrator, Fight Club
Nekada, život napravi da vam se na javi desi nešto što vam niko ne bi verovao ni da ste sanjali.
Ima onih dana kada ti se pertle stalno odvezuju. Da l' zbog toga što su nove, da l' zbog toga što ih farmerke zezaju. Stalno te nešto tera da gledaš dole. Ne daju ti mira. Svakih malo-malo perifernim vidom shvatiš da opet nešto laprda. Digneš nogu. Vežeš pertlu. Na mrtvo. Vežeš i drugu za svaki slučaj. I tako ceo dan. Ljudi ti prilaze i kažu ti - "Odvezala ti se pertla." Ti se razmišljaš da im kažeš sve po spisku. Pa shvatiš da nisu ni krivi ni dužni.
I onda je jednom pustiš da landara. Ideš ulicom i gledaš dole kako sa neshvatljivom lakoćom ševrda levo-desno i radi ti o glavi. Ne interesuje nju što ti možeš da je nagaziš i padneš. Onda joj se i leva sestra polako priključi. Osećaš kako popušta pritisak cipele i kako dva pipka polako izlaze ispod nogavice. Kreće opet onaj zaglupljujući pritisak u ušima od besa. I odjednom popušta. Odlučiš da te ustvari ne nervira. Krećeš da dižeš noge umesto napred, po malo u stranu. Kao sportista koji pokušava da se razgiba bočnim dizanjem noge, hodaš bacajući stopala u stranu i gledaš kako pertla reaguje. Ako neće breg Muhamedu, onda će Muhamedu breg. Ako danas moram da naučim kako da hodam sa pertlama koje neće da slušaju onda će tako da bude. Hodaš tako neko vreme.
I sada uopšte više ne gledaš ispred sebe. Sada gledaš samo dole. Bacaš noge i gledaš dole. Nije ti, jelte, preostalo ništa drugo. I u tom ludovanju staneš. Pertle padnu na zemlju. Kako si stao, na dva metra od tebe, tačno pored ivičnjaka vidiš savijenih 50 eura. Ostaneš još malo u čudu. Nekih 3-5 sekundi.
Onda odeš do ivičnjaka, saviješ se, uzmeš novčanicu, i kreneš da vežeš pertle. I onda ti sine. Urolaš pertle i nabiješ ih u cipelu. I ostatak dana se pitaš šta bi se desilo da si obukao neke druge cipele. Pertle ti tokom dana izađu iz cipele još jednom ili dva puta. Čisto da te podsete da su tu.
............
Ustao sam tog dana na levu nogu prvo. Ustvari, ustajao sam poslednjih 20 dana na levu nogu. Nisam od tih, stvarno, ali moram. Povredio sam rebra i mogu da spavam samo na levoj strani. Na kauču u dnevnoj sobi. Tako da mi leđa stoje uz naslon i da uopšte i ne mogu da se okrenem na desno. Ne pitajte zašto, ali boli ko sumanuto. Nekada vam telo samo kaže da je vreme za promenu, i to toliko bude direktno da se vi uopšte ne pitate da li hoćete ili nećete.
Jer ako nećete ima samo još više da vas boli.
E sad, neke stvari uopšte ne moraju da imaju direktan uzrok i posledicu. Nisu vremenski uvezane. Jedna se desi danas, druga ko zna koliko dana kasnije. Vreme je i ovako je samo naša umotvorina. Salvador Dali je to najbolje predstavio. Jer, nekada su stvari životno uvezane. I neće ih odvezati ni nedelje, ni meseci, ni godine. Kao pertle. Te stvari će se odvezati kada one hoće.
I ako ne gledate u te pertle, nećete videti.
.............
Za stvari koje su van vremena, nikada nećete tačno znati kada su počele. Dok ih ne završite. Tek i samo tada ćete znati gde im je bio početak.
Tako i nećete tačno nikada znati kada priča ustvari počinje.
Tako je i sa ovom.
..............
Samo to što sam knjigu dobio za rođendan od nje bio bi dovoljan razlog da je pročitam. Ima nekih knjiga koje nikada ne pročitate, ima nekih knjiga koje vas smažu za doručak, a ima knjiga koje nikada nisu bile predodređenje da budu knjige. Imaju sasvim drugačiju sudbinu. Kojima mesto nije na polici. Koje žive svoj život.
Kada sam je dobio nisam imao tačno gde da je smestim. Sve knjige su mi već zatrpavale police naveliko. I vertikalno i vodoravno i po dužini i po širini i po dubini i jedna na drugoj.... Knjige su mi curile po foteljama, zajedno sa nekim materijalima, papirima i nacrtima. Pola donje police stola je takođe prebukirano. Nemajući gde da je stavim bolje, uzmem i stavim je licem ka prostoriji. I onako je malo razgrnem. Otvorim. Da ima na čemu da se drži.
Da joj ne bude posle - loše si me stavio. Jer nisam. Stajala je tako, kao u izlogu moje police, knjiga, gledajući sve šta se dešava u dnevnoj sobi, a bogami i spavaćoj, više od dva meseca. Imala je tačan uvid u sve. I nije se mrdnula.
Jeste imali nekada osećaj da vas knjiga gleda?
...............
Dakle probudim se ja tog dana. Ustanem na tu levu nogu. Spremim se. Kupatilo, doručak, laptop... Sve po PS-u. Prividno, jelte, sve isto kao i prethodnih dana.
Kažu da čovek, za vreme svog radnog staža, u proseku promeni u današnje vreme 10 do 15 radnih mesta. I 3 do 5 profesija. Gledajući statistiku izgleda mi da je to to. Ali nikada ne možeš da budeš siguran. Krenem ti ja na taj posao. Sastanak, mail, sastanak, mail.... U rutini se pokupim i odem na ručak. Rutinski.
Zazvoni telefon. Javljaju mi da sam prošao u drugi krug intervjua za posao. I poslednji krug. Sutra ujutru u 9. Ja kažem ok. Ako će da se desi da menjam, onda je sada vreme. Jer već pet godina radim isti posao. U istoj branši. Spremam se za ovaj korak već neko vreme. Mentalno, fizički, sveukupno idemo ka tome. Nije radno mesto, profesija je. Spreman sam, jel? I , onda...
I samo da pokupim novac iz banke. Parkiram se ispred iste. I sretnem g-dju L. Srdačan pozdrav. Stvarno istinski. Po osmehu znaš. Nismo se videli 5 godina. A radili smo zajedno u istoj kancelariji. I zna me kao retko ko. I pitam me kako sam. Stignem da kažem tek rečenicu. I to sa floskulom. I onda ona krene...
Bez ikakvog predznanja i bez ikakvog smisla. Kaže da bih trebao da se bavim nečim drugim. Nečim što mi sad sleduje. Nečim za šta znam ceo život da mi je to to. Nečim za šta me je ona videla da sam stvarno dobar. I da mi to nikada nije rekla. I da ne zna zašto to sada priča. Ali da priča.
Tek 15 minuta posle saznanja sa telefona. Ali ona ne može da zna - je jedina rečenica koja mi je prolazila kroz glavu. Nisam ostao zbunjen. Ostao sam zgranut.
.................
Nisam se bio ni valjano upoznao sa knjigom. Ne valja kada joj ne pročitaš makar prvu rečenicu. A kamoli naslov. Naslov knjige je ime i prezime iskustva. Siže. Pravac. Usmerenje. Izbor. Razlog. Posledica. Zločin. Kazna. Osmeh. Nagrada. Slučaj. Namera. Mig. Dodir. Toplina.
Te je ona htela da se upozna samnom.
.................
Dođem kući pod utiskom. I dalje ništa manje zgranut.
Kažu da ljudi ne mogu da zaspe na mestima na kojima se ne osećaju sigurno. Meni je kauč bio sigurno mesto. Rebra znate. Bole. Ništa nisam slomio, doktor je gledao snimak. Popucale pokosnice. Opna koja obavija kost. Kažu da je retkost da pokosnica pukne a da kost ostane cela. Opet citiram doktora, jelte. Pa još rebra. Teško sam disao. Treba napraviti mesta za nov vazduh. A razvoj retko kada dolazi bez napora. Citiram jelte neke pametne knjige. One koje se čitaju.
Legnem čim sam mogao. Dosta je bilo za ovaj dan. Treba da spavam. Sutra u 9 intervju. Treba da rešim šta radim. Da li napuštam ovo do sada i počinjem nešto sasvim novo. Treba da izmenim takoreći sve. Možda ne baš sve, ali dosta. Treba da promenim identitet.
.................
Dakle probudim se.......
....... tačnije otvorim oči. Umesto dana ne vidim ništa. Mrak. Kasnije sam saznao da je pola 3 ujutru. Stotinku kasnije se setim zašto sam se probudio. Čuo sam zvuk. Kažu da nema strašnije stvari od zvuka ili pokreta tamo gde nikakvog zvuka ili pokreta ne bi smelo da bude. A ovaj je bio glasan.
Ali ne i strašan. Nešto je palo na parket. Rezak, jednokratan zvuk mi prođe sećanjem. U totalnom magnovenju, tek par sekundi pošto sam shvatio zašto sam se probudio, sednem. Jedva. Rebra me podsete da ne sanjam. Trepnem par puta maglovito, dok mi se kapci još lepe.
Krenem da tražim šta je to palo. Po zvuku, zatvorenih očiju sećajući se ga, znam da se ništa nije razbilo. Tražim po sećanju šta bi to moglo da bude. Hmmmm, knjiga.....
Odmah sam znao koja. A ništa nisam znao.
I dalje bez upaljenog svetla, prošetam se sobom koja je prošarana uličnim osvetljenjem. Nađem knjigu kako leži licem ka zemlji. Pala je sa dva metra i nije se ni jednom okrenula. Podignem je i pogledam u korice.
I kao da nije bilo dosta. Tačnije kao da je bilo potaman. Knjiga mi kaže:
"Ko sam ja? I ako jesam koliko sam?"
.................
Ostao sam do pola 6 budan. Zaspao oko 6. Probudio se u pola 8. Doručkovao, obukao se, vezao pertle i krenuo.