Posle odgledanog „Utiska nedelje“ (Vučić, Panović i moja malenkost) Basara zaključuje (Danas, 12. mart) kako je emisija poslala poruku „idilične večeri u Budalistanu“. Danasov kolumnista još dodaje: „Ratne sekire su zakopane. Ideologije (ako ih je ikada i bilo) zaboravljene, Koštunica bi trebalo da bude zadovoljan - nacionalno jedinstvo je konačno postignuto. Oko čega, dame i gospodo?“ Na svoje pitanje netom i odgovora: „Oko onoga čemu se pokojni Đinđić izrugivao u svojim tekstovima iz devedesetih: Za Srbiju i srpski narod je najvažnije to da postoje...“ Imam par primedbi na ove Basarine konstatacije, no, pre toga kraći uvod.
Posle pomenute emisije dobio sam SMS od svog prijatelja koga znam jedno četrdesetak godina. U poruci je pisalo: „Da li je moguće da ti sad podržavaš Vučića?“ Inače, taj moj prijatelj, znam pouzdano, proevropski je i demokratski orijentisan čovek. Odakle li mu ovakav zaključak, pomislio sam. Moguće da nije gledao emisiju, moguće da nije ni čitao moj tekst u Politici, možda mu je pogrešno interpretirao neko ko se nije udubljivao u sadržaj izrečenog. Pitam ga to. On mi odgovori da je čitao i da je pažljivo gledao. Ja onda progutam svoju iznenađenost i zaključak o površnosti prijateljevog zaključka i napišem mu SMS: „Grešiš. Ne podržavam Vučića nego dobijanje Datuma.“ A ne napišem mu: „U prethodnim godinama prilično sam se trudio da Vučić i ne dođe u situaciju da bude faktor odlučivanja u Srbiji. Avaj, on to postade. Da li sada, zato što Vučić radi na integracijama Srbije, ja treba da postanem protivnik EU?“
A sad, vraćam se na Basaru. Kad bih mu odgovarao SMS-om, napisao bih: „Da li bi ti bio zadovoljniji kad bi veče u Budalistanu bilo manje idilično, jer se budale dohvatiše za guše i povadiše noževe?“ Kad me ne bi mrzelo da još kuckam na telefonskoj tastaturi, dalje bih elaborirao ovo: Tvoja primedba, dragi Basara, nije samo tvoja, ona reprezentuje jedan način kolektivnog mišljenja kakvo danas postoji u delovima onog što se nekad zvalo demokratskom opozicijom. Taj način mišljenja, po mom sudu, ostao je u nekadašnjoj crno-beloj tehnici i danas bezidejno tumara šitokom prostranstvom „Budalistana“, ne uspevajući da povrati dah, ne toliko zbog gubitka izbora koliko zbog činjenice da aktuelna vlast preuzima politiku prethodne vlasti i povlači poteze koje bi povlačili i lideri današnje demokratske opozicije da su u situaciji. Taj način mišljenja, dalje bih napisao Basari, posledica je svesti koja, danas, nije u stanju da sa crno bele slike pređa na onu sa više valera i kolora, te nije u stanju da pronađe sebi novo mesto na političkoj mapi i da ponudi građanima valjanu političku alternativu.
Vraćam se na „Utisak“: Da li je aktuelna vlada dobra, za razliku od prethodne koja nije valjala ništa, kao što je tvrdio Vučić u emisiji? Ja ovo mišljenje, ali dibidus, ne delim, tako da sam, dok je prvi potpredsednik svoju misao elaborirao, poželeo da mu iznesem čitav niz zamerki i primedbi na rad Vlade, ali onda pomislih da je možda bolje da to ostavim nekom od nadležnih stranačkih funkcionera, ipak, sam ja samo običan redov, pa pokušah, verovatno nevešto i neuspešno, nešto sasvim drugo: da iznesem svoju ličnu i privatnu ideju oko toga šta nam je činiti u narednom periodu i da ukažem na onu meru minimalnog opšteg interesa oko koga se svi relevantni činioci političkog života verbalno slažu, a u praksi ne rade ono što je neophodno da bi do ostvarenja zajedničkog cilja na koncu i stigli. A to je sve loše i samo po sebi, a kamoli u ovoj atmosferi narastajućih tenzija, pretnji, čak i otvorenog nasilja, u kojoj živimo svakodnevno.
Kada bi Basara pažljivije promislio, shvatio bi da prekidom međustranačkih ratova i usaglašavanjem napora za koji se zalažem, Koštunica i nosioci njegove misli bili bi sve samo ne zadovoljni, a upravo takva aktivnost bila bi ono čega se Đinđić ne bi libio ni pet sekundi, ako bi ona Srbiji donela opipljivu korist - cementiranje evropskog puta i održivo skidanje kosovskog problema sa liste tereta koji pritiskaju čitavo društvo.
Nije li paradoks da Basara, koji se svakoga dana zalaže za napuštanje kosovske mitologije i mitomanije, sad ironično pita: „Oko čega je to, u Utisku nedelje, postignuto nacionalno jedinstvo?“ Pa, upravo oko onoga što ti, prijatelju, neprestano zagovaraš. U današnjim uslovima nije više „preokret“ kada se udruže Čeda Jovanović i Vuk Drašković. Nije ni kada se na Terazijama rukuju Dragan Đilas i Boris Tadić. To su, bar bi trebalo da budu, uobičajene i normalne stvari.
Preokret danas, nešto je sasvim drugo. Danas bi trebalo da potisnemo larmu stranačkih predrasuda u sopstvenim glavama, jer istorijski je trenutak da izađemo iz mitomanije, sopstvenih egoizama i manija veličine i da Srbiju postavimo na čvrsto tlo.
Srbiji je neophodan datum za početak pregovora o članstvu u EU. Uporedo s tim, Srbiji su potrebne i nova energija i nove ideje. Situacija u kojoj se na spiskove „antisrba“ pomoćnika ministra za kulturu odgovara spiskom građana koji nisu podobni da dođu na „Šetnju za Zorana“, nije nešto što ukazuje na postojanje alternative, nade, novih ideja i nove energije. A samo ideje, nove, hrabre, kreativne, demokratske i evropske, mogu nas spasiti. Problem je što ovoga puta tapiju na takve ideje i takvu politiku nema samo jedna strana.
Objavljeno u Danasu, 14.3.2013.