Seoba Mordora na Zapad nije se na mojoj geopolitčkoj mapi i u vrednosnom sistemu dogodila na današnji dan. Ali današnji dan svakako jeste simbolička prekretnica u shvatanju sveta i funkcionisanja politke i sile u njemu, razloga, uzroka i posledica.
Današnji je dan svakako dan kad smo SAD i ja prestali da budemo prijatelji.
Onako iskreno govoreći - "američki san" je ovde samo metafore u naslovu radi. Jer niti sam ikada bio neki gorljivi zaljubljenik u Sjedinjene države pre, niti sam prestao da volim Bili Holidej, Kjubrika, Kopolu, Pipena, Springstina, Selbija ili Zapu posle.
No do 17. aprila još uvek sam gajio nekakve maloumne iluzije kako je to što se događa neminovnost. Kako smo to nečim zaslužili. Kako postoji neka Zamisao, kako neko vodi računa o nivou i intenzitetu, kako neko brine. Neko kome su na srcu sloboda, demokratija, ljudska prava - na prvom mestu. A posle (ali pomalo) moć i novac.
Ma naravno da znam da prethodne relenice zvuče idiotski. Ali je, valjda, sasvim prirodno i normalno da stvari racionalzuješ tako da u njima vidiš smisao i da pokušaš da shvatiš gde je mesto takvom,razaranju oko tebe u stvaranju Opšteg dobra. Naročito kad nisi sam, a jesi bespomoćan.
Da ne mudrujem. U noći sedamnaestog na osamnaesti april te 1999. sa dvadesetak raketa pogođene su sve tri fabrike pančevačkog petrohemijskog kompleksa. Ono što je te noći iz plamenog grotla izašlo i narednih se dana spustilo na grad i okolinu posledice je ostavilo tako da će ih trpeti još mnoge generacije. Kancerogene i mutagene. Onaj ko je gađao znao je šta gađa. Znao je kakve su moguće posledice i kakvih razmera. A zašto - potpuno je nebitno. Bilo tada i sada je. I nikakve veze nema ni sa Miloševićem, ni sa Hrvatskom, ni sa Bosnom, ni sa Kosovom. Ni sa čim sem sa beskrupoloznim, hladnokrvnim masovnim ubistvom. Akutnim ili odloženim - takođe nebitno. Ekocidom, to je tada bila popularna reč.
Žurka je od 1.09, pogledati pažljivo.
U vatri i otrovnom dimu te noći kolateralno su spaljene i neke iluzije; otada smo viši prijatelji.