Nacionalna služba za zapošljavanje je najavila aktivne programe zapošljavanja za 2013.godinu, za šta je izdovjeno 3,4 milijarde dinara. Proklamovani cilj je da se ove godine zaposli 70.000 nezaposlenih. Ovo je slično proklamovanom cilju vlade iz 2008.godine da se zaposli 200.000 ljudi za svog mandata. Da vas podsetim, za prethodne vlade smo izgubili preko 300.000 radnih mesta.
U svoju odbranu, u jeku predizborne kampanje, prethodna vlada je imala fantastično objašnjenje. Oni jesu zaposlili 200.000 ljudi, ali je kriza odnela preko 500.000 radnih mesta.
Da li će sada biti drugačije? Da li stari trikovi mogu dati drugačije rezultate? Kako zaposliti 70.000 građana?
Sigurno ne subvencijama po radnom mestu i bacanjem 30 miliona evra preko Nacionalne službe za zapošljavanje.
Sigurno ne preko stranih investitora. Oni šlag na torti. Ne torta.
Sigurno ne subvencionišući dobrostojeće građane da kupe stanove i Fijat automobile.
Sigurno ne reindustrijalizacijom. Političari ne umeju da vode firme. Stranke ne umeju da odaberu nikoga osim svojih kadrova za njihovo vođenje.
Sigurno ne poklanjanjem građevinskog zemljišta ili bilo čega drugog.
Sigruno ne fantastičnim investicijama Srbijagasa u piliće, stako, đubrivo, pšenicu i ko zna šta još i rezultirajući krivičnim postupcima u kojima su svi krivi osim menadžemnta Srbijagasa.
Sigurno ne investicijama Pošte u menjačnice, banku i osiguranje na čijme čelu stoji čovek penzioner bez ikakvog relevantnog iskustva.
Sigurno ne zapošljavanjem u javnom sektoru. Tamo imamo 20% viška zaposlenih.
Sigurno ne bacanjem novca na Železaru Smederevo. Odgovor je grožđe. Grožđe, ne gvožđe.
Sigurno ne bacanjem 600 miliona evra na Agrobanku i Razvojnu banku Vojvodine. Sigurno ne time da nepotrebna administracija otvara banke u drugim državama. Sigurno ne sa Tesla bankom.
Sigurno ne politikom koja crno tržište tretira kao element socijalne politike. Koja vodi socijalnu politiku kroz javna preduzeća. Koja krađu struje tretira kao element socijalne politike.
Sigurno ne bacanjem novca na Fond za razvoj, Fond za razvoj Vojvodine, SIEPA projekte i sva ostala arčenja novca poreskih obveznika: radnika iz Pirota, čistačice iz Pirota i zemljoradnika iz Zrenjanina.
Jer na svakog zaposlenog kojim se država hvalila, svakim radnim mestom koje je država "otvoril" arčenjem našeg novca, na jedan od ovih veštačkih načina, smo u poslednjih 5 godina izgubili 5.
Ako želimo da povećamo zaposlenost, ako želimo privredni rast, treba da radimo neke druge stvari.
Prvo poreska reforma. Smanjiti namete na rad. Uvesti progresivno oporeziavnje. Nameti na minimalac moraju biti 0. Sa druge strane smanjiti javnu potrošnju, povećati porez na imovinu pravnih lica i porez na profit.
Zapošljavanje mora postati jeftino, a trange frange skuplje. Da bi kapital išao ka delatnostima koje zapošljavaju. Da bi u proizvodnji bio najveći profit.
A onda nulta tolerancija za izbegavanje plaćanje poreza.
Na nedavnom razgovoru sa direktorom Poreske uprave organizovan u Tanjugu, dao je primer kako se radnja koja legalno pravi kolače žali da joj domaćice koje prave kolače kod kuće prave nelegalnu i neizdrživu konkurenciju. Jer firma plaća ogromne namete na rad, a domaćice ne plaćaju.
Pokušao sam da objasnim da nije rešenje uterivanje neuterivog: naplata poreza i doprinosa od domaćica. Ne mogu se naterati ljudi da od zarađenih 300 evra mesečno, 120 daju državi. To nigde ne može. Takav porez je neuteriv. Rešenje je reforma poreskog sistema. Ne treba opteretiti domaćicu nego rasteretiti firmu. Uvođenjem progresivnog poreskog sistema kod koga su nameti na rad na minimalac 0, niti bi domaćice imale razloga da se ne prijave, niti bi firme bile nezadovoljne.
Što još treba uraditi?
Smanjiti administraciju i izvršiti giljotinu propisa. Nepotrebno administiranje košta. Pored toga i iritira.
Postaviti pravosuđe na noge. Pravna sigurnost, brzo i pravedno suđenje, je osnov i preduslov privrednog razvoja. Pravosuđe mora da bude nezavisno i mora da ima svoj budžet. Pravosuđe mora samo sebe da čisti od loših sudija i tužilaca. Društvo ne može da podnese da za isto pravno pitanje i isto činjenično stanje ima različite presude, zavisno od toga kome se sudi. To je pravna nesigurnost.
Uvesti socijalne karte. Svaka socijalno ugrožena porodica treba da prima socijalnu pomoć koja je dovoljna za život. Ali ne i više od toga. Ali ne može i sveobuhvatna socijalna zaštita i 20% viška zaposlenih kod države i javnih preduzeća. Takvu delux socijalnu pomoć sa platom 35% većom od plate privrede društvo ne može da podnese. Ni jedno društvo ne bi moglo.
Izmeniti Zakon o radu. Otpuštanje treba da postane lakše. Da bi se poslodavci lakše odlučili za zapošljavanje. Ovo je važna mera za smanjenje nezaposlenih. Koliko god to nekome zvučalo paradoksalno. Trošak zapošljavanja mora da se smanji. Posledica našeg Zakona o radu nije zaštita zaposlenih. Posledica je da privatni sektor ne zapošljava na neodređeno vreme, već po ugovoru o delu ili na određeno vreme. Zakon o radu se poštuje samo u slučaju države i javnih preduzeća. To je oko 700.000 ljudi. Za ostalih 1 milion ništa. Zato što je nerazuman. Zar zaista neko misli da jedan zanatlija može sebi da priušti da zaposli šegrta i da se izloži riziku otpremnine ili bolovanja ili nemogućnosti da ga otpusti ako misli da nije dobar?
Zakrpiti rupe u mnogim zakonima. Kroz te rupe nam se provlači privredni krimina i korupcija evo već 12 godina. I svi se prave blesavi. Prvo začepiti najveću rupu. Staviti van snage Zakon o privatizaciji. Napisati novi. Količina zla i štete koju nam je naneo se teško može rečima opisati. Pravo ime za zakon je trebalo da bude: Zakon o poklanjanju građevinskog zemljišta, uzimanju kredita i izvlačenju imovine i novca bez posledica i bez ikakve zaštite za društvo, sa stečajnim epilogom i pokrićem, za bizmismene sa prljavim novcem, bez iskustva i morala.
Rešiti pitanje svih nazovi-privrednih društava u restrukturiranju. Likvidirati imovinu i namiriti poverioce. Za one koji ostanu bez posla, socijalna zaštita kroz socijalne karte.
Restrukturirati sva javna preduzeća. Ukinuti monopole. Sve prirodne monopole zadržati u državnom vlasništvu. Jedini monopol gori od državnog je privatni. Zašto bi npr. Srbijagas bio jedini uvoznik gasa? Zašto bi EPS objedinjavao svu proizvodnju, distributivnu mrežu i lokalnu distribuciju električne energije u jedan gigantski monopol bez ikakve konkurencije i bez uređenog načina za privatne kompanije da se uključe u sistem? Zašto bi Železnice Srbije objedinjavale sve poslove oko železnica? Šta će nam Skijališta Srbije? Zašto moramo da imamo JAT? Velika javna preduzeća, kao i javna komunalna preduzeća, ne treba privatizovati "strateškim" investitorima. Treba ih izvesti na berzu. I treba uvek tamo i da ostanu. Na berzi. I izložiti konkurenciji. Kamo sreće da smo i od banaka tražili isto: da moraju biti na berzi. Da građani Srbije, penzioni i investicioni fondovi, imaju gde da investiraju.
Osnovno zdravstveno osiguranje je državno. Zašto bi domovi zdravlja bili državni? Zašto primarnu zaštitu ne mogu da pružaju privatne lekarske prakse? I zašto plaćanje ne bi bilo po učinku? Zašto građani sami ne bi birali najbolje lekarske prakse i tako vršili svoju funkciju pozitivne selekcije.
I tako to. Kao što nema besplatnog ručka, tako nema ni čarobnog štapića. Nema ni kratica. Mi bi sve na mufte. Doći će nam neki strani investitori i oni će nam rešiti sve probleme. Doći će EU. Doći će Rusi. Doći će Arapi. I tako dok oni ne dođu, ili dok dolaze, mi nismo spremni ništa da promenimo. Za nas.
Rešenja za našu ekonomiju će dati naši građani. Treba im urediti sistem. Treba uvesti pravila koja važe za sve. To za sobom povlači ne negativnu nego pozitivnu selekciju. U uređenom sistemu na vrh isplivavaju najbolji. U neuređenom, ovi i ovakvi kakvi kod nas isplivavaju. Nama ne trebaju političari koji će arčiti naše pare na projekte za koje oni misle da su super. Bez odgovornosti, bez podnošenja računa. Oni sigurno ne znaju bolje od građana gde treba investirati novac i čime se baviti.
I da, da ne zaboravim. Smanjiti namete na rad.
http://www.facebook.com/SasaRadulovich
http://twitter.com/SasaRadulovich
.