( I još jedna lepa vest!!! / LINK / )
************************************************
- Tuk, tuk, tuk...
Stiže mi poruka na mobilni. Konstatujem činjenicu krajičkom svesti u raskoraku između vađenja afričke varijante biskupskog kolača u narodu poznatijeg kao komisbrot iz rerne, dopola gotovog sosa za špagete a la bolognese, pune sudopere i luka koji poprima onu finu zlaćanu boju ( učeni šefovi kuhinja sa iks Mišlenovih zvezdica bi rekli karamelizuje se ) obećavajući ukusnu varijantu sarmica od zelja na brži način ( princip: red zelja, red fila, pa dok ima... ). Na kućnom meniju je, naravno, vreme za zeleno: čorbice od koprive, blitve i zelja, pite koprivnjače i zeljanice, salate od maslačka i sremuša, spanać...
U neko doba, kada sam se već uveliko ispetljala iz kuhinje, sa olakšanjem odložila kecelju, popila sa kumovima kasnopopodnevno kafence tipa razgovoruša i danula dušom, konačno otvaram pisamce.
Piše mi moja kuma i Školska Druga ( Ja njoj nisam kuma, mada sam trebala da budem, ali sam na kraju potpisala kumu jer su se njih dvoje tako dogovorili iz razloga koje sam poodavno zaboravila, kao što ni moja kuma nije meni kuma, jer je prva istrčala kada je matičarka pozvala svedoke da se potpišu i zabrljala stvar, što joj i dan-danas baš onako dooobro pamtim. ):
- Srela sam juče komšiju Peru ( tražio je tvoj kontakt telefon, jel smem da ga dam? ), on je meni skroz pozitivan lik, a tebi?
Komšija Pera? Ah! Njega se setim svake godine kada kestenovi procvetaju - brao je za mene duž usnulih ulica kada bismo se vraćali sa korzoa piramide ružičastobelih cvetova sa sve mnogoprstim listovima, štitio me od jednog ljubomorka iz četvrtog četiri koji ni sam nije znao šta u stvari hoće, ali mu je bilo jasno šta neće, držao me za ruku tek onako, prijateljski i toliko blentavo zaljubljeno da ja dugo nisam kontala u čemu je stvar...
Kuckam:
- Slobodno mu daj. I meni je on uvek bio drag. Pišem ti ovih dana.
- Tuk, tuk, tuk... ( Glupi telefon. Nema ni jedan iole pristojan signal kojim bih zamenila to detlićko kuckanje. ):
- Ok, sutra mu šaljem - otpisuje kuma.
- Važi. Kako se zove ono drvo što miriše po našoj varoši, a nije lipa? - pitam je, već sva potpuno utonula u prisećanja.
- Pojma nemam sada smrdi kanal a miriše samo u tvojim sećanjima - direktna je kuma, uostalom, kao i uvek, večito sa obe noge čvrsto na zemlji i spremna da me na vreme spusti kada se dohvatim oblaka, što, moram priznati, nije ni malo redak slučaj.
- Ih! - negodujem već sasvim snuždena što mi kvari sliku koju nosim sa sobom svakog proleća nekako čim maj proviri iza ćoška i nasmeši mi se vragolasto, sve još i mangupski namigujući.
A što miiirišeee to drvo!
( Tu je taj miris, evo ga, samo što nije nahrupio svuda oko mene - sveprožimajuć, bogat i pun, a opet, nekako nestalan i neuhvatljiv, težak i prozračan u isto vreme, uznemirujuć i tanan, nagorak i sladak, opčinjavajuć, setan, razigran, nežan, pitom i divalj, topao i rezak na onaj poseban zelenkasti način, mek i podatan, prevrtljiv i drag, razoružavajuć, sumagličast, zatalasan, razgaljujuć, iskričav, gotovo opipljiv pod prstima, lepljiv i gust, i, kada se sve sabere, uglavnom tužan... )
Miriše na mladost, na bezbrižnost, na rodni grad, na porodicu, na prijatelje i drugove, na sačekivanja pred Domom kulture i duge šetnje u krug,
u krug,
u krug,
u krug,
u krug,
do Minipove poslastičarnice sa jedne strane, gde smo obavezno svraćali po najbolji sladoled u slatkim kornetima na celom poznatom svetu, a verovatno i u svim okolnim galaksijama, pa do baba špicarinog kioska sa druge, usput nebrojeno puta menjajući šetačke postave , razdvajajući se i ponovo nalazeći, zavisno od toga šta je ko kome imao da kaže u toku večeri, na jednu sasvim posebnu ulicu jablanova, na širom otvorene prozore Gimnazije u kojima smo sedeli na odmorima razmatrajući samo teme od najvećeg i po vaskoliku civilizaciju presudnog značaja, komentarišući tekstove iz ,,Sirijusa'' i usput se raspitujući koju nam je zvrčku ovog puta smislio Đoka Nacrtni, na tek pečen hleb iz pekare na kraju grada, na zaljubljivanja raznih vrsta, po pravilu nesrećnih, neuzvraćenih i uopšte, na svaki način duboko propaćenih uz nebrojeno puno uzdaha i čežnjivih pogleda u prolazu nevešto skrivenih ispod trepavica, na pljuskom raskvašene papirne kesice iz kojih se rasipaju kokice, na večernja sedenja na jedinoj drvenoj klupi u mojoj ulici čvrsto oslonjenoj na crni dud, na smeh i suze i ćutanja i šaputanja, na velike planove i još veće želje, na minijaturni park sa dve oronule crkve ( kalvinističkom i evangelističkom ) i jednim spomenikom večito okićenim prašnjavim, izbledelim vencima od plastičnog cveća i jednom gitarom naštimovanom na najdraže pesme, na dugu rasprostrtu preko čitavog neba, na tamnu, vlažnu, tešku zemlju sa okolnih njiva koju su po varoši raznosili traktori, na najzeleniju glavnu ulicu široku poput Dunava, na probe Folklorne sekcije, na sastanke Književnog kluba, na Snek-bar sa prvim i jedinim džu-boksom u gradu koji smo umeli satima da hranimo kovanicama ispijajući čaj i kafu, na prve susrete sa konačnim tišinama groblja, na laste što su značile slobodu na isti način kao u pesmi o telcima žalosnih očiju, na Gradsku biblioteku nalik Aladinovoj pećini punoj neizmernih blaga, na prelepe starinske keramičke posude što su se gizdale u izlogu apoteke i koje sam tako želela da imam, na kiosk za novine u kome sam provela jedno leto pomažući drugarici da zaradi džeparac, na Lorkina sabrana dela koja sam dobila za to, na čašicu orahovog likera koju sam lizuckala lagano i pažljivo, ne bi li zadovoljstvo potrajalo što duže, na ogledala prekrivena tkaninom da se duh pokojnice ne bi zbunio na svom putu do tamo negde, na usamljene noćne šetnje ulicama zaglunutim tišinom i vejavicom, na belouške koje su dečaci lovili po kanalu i njima plašili devojčice, na tajno mesto ispod mostića na kome su se jedino mogle naći bele ljubičice, na časne sestre koje su svoj dom u mojoj ulici držale u savršenom redu, večito užurbane i tihe...
Eh!
A sve mi se čini da sam nekada znala ime tog drveta.
Visoko, razgranato, sa listovima duguljastim i uskim poput vrbinih, ali debljim i posutim sitnim srebrnastim maljama.
I miriše na mene ondašnju, tamo.
Oooo, pa bih tako, uvek iznova kada zaćarlijaju razvigori i povetarci i štedro raspu taj poznati, omamljujući, slatkasto opor miris po mojoj tihoj sobi kroz raskriljena prozorska okna u noćima punog meseca poput ove, da odem, ova ja, da se vratim, da budem negde opet svoja na svom poput trave kotrljana zahvalne vetru kada je sasvim nenadano vrati na stopu zemlje iz koje je proklijala u susret svetlosti .
Onda procvetaju lipe izluđujući pčele i to već više nije to i neizdrž me ostavi na miru sve do narednog maja.
U krug,
u krug,
u krug,
u krug...
*******************************
******************************
******************************
Mejl:
VELIKO HVALA