"Vlast ne veruje u Boga, nego u pogubnu mitologiju Evropske unije", reče juče jedan od preosveštenih vladika, pa se sa razlogom može postaviti pitanje kako Boga shvata vladika koji je ovo izjavio? Da li je vera u Kosovski Mit jača od vere u Hrista, jer se čini da je ovo prvo preče, budući da Kosovski mit postaje centralna tačka ovakve političke teologije ili bolje reći flagrantne politizacije religije. Kosovski mit tako ostaje trajni kulkturni kod kroz kojeg se tumači novija srpska historija, da parafraziram profesora Kuljića. Baš kao što je mit o Nebeskoj Srbiji, fikcija iza koje stoji nacionalni i verski eksluzivizam i elitizam jer je još pre dve hiljade godina Sv. Apostol Pavle, na ovoj zemlji, blagoglagoljivo rekao da "nema više ni Grka ni Jevrejina...". Pa ako razlike nema na zemlji, kako će li je na nebu biti, jer je hrišćanstvo anacionalno, nadržavno i pre svega inkluzivno i vaseljensko. Nije niti srpsko, ni hrvatsko, ni rusko a ponajmanje onako kako bi ga mogli shvatiti kroz jučerašnje retoričke ispade dvojice vladika. Od Kosovskog mita, preko "Nebesne Srbije" - opšte usvojene krilatice Sv. Nikolaja Velimirovića i njenog kolektivnog naznačenja, koje, kako kaže Sv. Nikolaj ima apostolski zadatak, i treba da "privoli Istok krštenju a Zapad pokajanju." utemeljena je tradicija nacionalnog i panslovenskog mita o mesijanskom predodređenju slovenskih naroda koje se nastavlja do današnjih dana u kojem što utiče na uvreženi dihomotizam prema Zapadnom svetu.
Pretnje i molebani za upokojenje živih, kako drugačije shvatiti nego kao odraz nemoći da se prihvati realnost koja ipak ne leži u mitološkom pogledu prema prošlosti nego izazovima pred kojima nas neumitno stavlja budućnost, jer je epilog, ovog prvog uvek bio poraz i nacionalno poniženje. Prvo ipak pripada nekom neolitskom, pagansko-plemenskom i pseudo-hrišćanskom konceptu pravednog rata, kome je cilj osveta a ne praštanje. Bogu hvala, pa se Njegova Svetost Patrijarh srpski Irinej, ubrzo ogradio od gorenavedenih tirada i jasno pokazao da glasovi dvojice vladika nisu i glas Crkve, te da su nažalost uvek glasniji oni koji su u manjini nego pravedne i istinoljubive sluge, poput oca Save, koji za razliku od dvojice pomenutih vladika, ipak na Kosovu živi i deli i dobro i zlo sa srpskim i albanskim stanovištvom. Na kraju, treba dodati i to da neprimerena i neumesna retorika dvojice vladika ne nanosi štetu samo Srpskoj pravoslavnoj crkvi već i celokupnom hrišćanstvu na ovim prostorima, jer će običan čovek postaviti logično pitanje, čime se klirici bave, nebeskim Hristom ili zemaljskom politikom?