Dok se brodić sa Crvenog otoka u kasno popodne približava rovinjskom malom molu, um se prazni od dnevnih briga koje nemilosrdno proganjaju još od Beograda, ogrne ih profanošću, i gurne duboko u podsvest. Devojčica duge kose naslonjena na ogradu gornje palube i ja tik iza nje gledamo obrise Rovinja koji dobija nijanse crvene cigle zbog skorog zalaska sunca. Opet mi je žao što nisam slikar. Ništa veliko. Onaj što prodaje slike za 20 evra turistima na nekom trgu. Dovoljno. Nema te fotografije u koju možeš da utisneš sve što ti ovaj pogled budi. Mašina je to. Briše intimnost. Devojčica rukom pokazuje crkvu Sv. Eufemije koja dominira rovinjskim prostorvremenom i kaže „tu smo negde mi". More je mirno i brodica se ljuljuška. Od celodnevnog sunca i soli si prijatno umoran. Ali ti se ne spava. Zvuk mora, huk brodskog motora, devojčicin glas i disanje, slan miris njene kose, i pogled ispred. Samo klizneš u stanja bliska apsolutnom miru. Pokažem joj na niži deo starog grada rovinjskog. Vide se kamene kućice i tri visoka četinarska drveta. Tamo ćemo večeras. Brod pristaje. Glasovi mornara. Vez. Gužva na molu. Uživaš u istrijanskim akcentima, melodičnom italijanskom, felinijevska masa ljudi na trgu s kojom si stopljen.
Prijatno veče, halogena svetla iz galerija daju uglačanim pločama Via Grisije klizavu svetlucavost. Već si naučio da po njima hodaš oprezno. Vavilonska reka ljudi penje se ka Fumici. Rusi se cenjkaju sa prodavačicama srebrnog nakita. Oštrina nemačkog svaki čas zapara vazduh i sluh. Jezik koji ne prepoznam nazovem estonskim. Kod Carere skrećemo. Orijentir su nam tri visoka četinarska drveta. Vidim izlog Borova. Plave, bele, čipkane i mrežaste. A „mislio sam da je Borosana izumrla" reče pesnik.
Kapija iza koje je travnato dvorište. Veliki drveni sto. Na stolu pet-šest flaša istarskih vina. Dogovor sa mola je da ih probamo sva. A reč je reč. Deca su u obližnjem parku. Oko stola samo tri lepe žene, Vlada i ja. Dok Divljan donosi čaše za vino uzimam malu gitaru koju je svirao pre nego što smo ušli. Razlažem C dur, Em7/B, Am, G. Pojavljuje se odnekud s čašama i prepoznavši šta sviram, zapeva: Jedina, malena... Sipamo vino i krenemo priču o muzici. Vlada priča o istoriji. Samo što toga nije svestan. Njemu su to samo sećanja. Sećanja na početke na šestom spratu Beograđanke gde je svirao svako veče . Zvuk ulice. Šaper koji je dolazio da ih sluša. Formiranje Idola. Rrrrrrrrrrretko te vidjam sa devojkama. Paket aranžman. Period posle Titove smrti i nestanak teških sizovskih okova u kulturi. Prazan kulturni prostor u kojem su se našli i jednostavno eksplodirali. Pitam ga za pravoslavni patos na Odbrani i poslednjim danima. Priča o Pekiću, ateizmu, kontratoku, staroslovenskim slovima ispisanim na omotu. Priča o razlazu Idola. O snimanju filma Šest dana juna. Poslednjeg albuma za Jugoton. Pitam ga za Schwule uber Europa. Pitam ga kako nastaju pesme. Ne pričam mu da sam nekad, kao student, i sam pisao. Da kad ih danas pročitam zvuče mi dobro samo one za koje ne znam kako su nastale. Kao da su samo prošle kroz mene. Iskoristilo mi nešto svest i podsvest i ruku za pisanje. Ne znam otkud mi te reči koje bih sutra pročitao na papiru, te misli i te asocijacije. Vlada uzima gitaru i kreće onaj klasični rocknroll rif iz Schule Uber Europa i pita me da pogodim koja je pesma iz ovog nastala. Slušam, a u glavi sećanje na neku teenage žurku sa kraja osamdesetih. Mračna soba drugara čiji su roditelji otišli van grada na vikend. Počinje ta stvar s gramofona, a skins Švaba, pijan od loše rakije, klati se nasred dnevne sobe u crnom i vojničkim čizmama, u stavu mirno, podigavši ruku i vičući Sieg Heil. Pa, sećanje na sebe par godina kasnije kad satrven nečim što mi se dešavalo zapisujem onaj deo koji Šaper urla na nemačkom, odvaljujem zvuk na max i urlam zajedno s njim, izbacujući jed i bes. Iz glave, iz stomaka, ispod kože. Ne, ne znam šta je nastalo iz toga. Vlada hvata D dur i kreće da svira Dok dobuje kiša...
Sednem, sviram nešto, vrtim po gitari, i krene, tako nastaju pesme, kaže Vlada. Ali, znaš, kaže, recimo Rusija...sećam se da sam pio neku rakiju te noći kad mi je došla glavu. I nisam je snimio. A sutra na probi sa Idolima krenem da je sviram. I stalno nedostaje nešto. Uzme gitaru i pokaže šta je zaboravio. I vrtim, vrtim, kaže, i stalno fali. Nerviram se. Poludim. I u jednom trenutku samo dodje, i kao, da, to je to. Od tada sam svaku ideju snimao.
Setim se našeg prvog stana. Naše male sobe u potkrovlju na periferiji koja se tek probudila. Polumraka i kasete koja se vrti u muzičkom stubu. Zvono onog tramvaja iz Rusije koje zatreperi prostor oko nas. U spoljnjem svetu demonstracije protiv režima. Bezizlaz i mrak. Crn kao njena kosa ispod koje se sakrijem. Od svega. Ja sam još studirao, ona je radila. Imala je snažnije ruke nego ja. Noću sam joj čitao... Ona balalajka što, čim zažmuriš, dočarava sliku neke ruske reke koja se sporo valja tajgom. Cela ta ruska poetika koja je moj neizbrisivi deo. Rusija se voli izdaleka. Pitam Vladu otkud A. Fadejev u pesmi. Na polici u roditeljskom stanu stajala je ta knjiga, kaže. Kad je pisao tekst. Mamina. Ušla u pesmu. Kažem, znaš li kako bi svet bio drugačiji da si zaboravio Rusiju zbog tog pijanstva. Ma, neee...I odmahne rukom. Skroman je Vlada.
Posle smo Sandra i ja sedeli na stepenicama Via Grisije. Bilo je kasno i niz ulicu su samo svetlucale one uglačane pločice. Zapalili cigarete i pričali o Beogradu koji je nestao. Beogradu iz Vladine priče. Iz naših tinejdž sećanja. Pravom gradu. Koji je previrao od ideja. Postajao metropola. Koja te usisa u sebe i menja ti svest. Pre nego što je satrven ratom i porazima, sistematskim kulturocidom sveden na veliku prenaseljenu palanku. El hoyo.
Zimski Beč. Tog jutra je padao sneg. Bečki hladan vazduh nekako miriše na zavičaj. Uvek. To pripisujem ravničarskim genima. Ušorenim selima, uređenim gradićima. Mirnom redu. Preci. Poreklo. Jung je bio u pravu za kolektivno...Tramvaj čije zvono ne čujem. Vlada kaže da me ljudi u tramvaju gledaju sa strahopoštovanjem jer mi je jakna slična bečkim ridžovanima. Umirio ih je moj smeh, pa su se se okrenuli prozorima. Par sati kasnije nalazimo se kod Divljana u stanu. Delimo isti strah od ajkule. Shvatismo to u Rovinju po načinu plivanja i minimalnom udaljavanju od obale. Ima još nekih trikova, ali dobro. Prepoznajemo se medjusobno svi mi s tim strahom. Zove me u studio. Gitare, računari, prijatni kreativni nered. Pušta mi youtube klip napada neke ribetine na čoveka. Sledećeg leta još opreznije plivanje, naravno. Uzimam u ruke najstariju gitaru koju vidim u studiju. Krenem da sviram Rusiju. Dok se vrte akordi Vlada priča o muzici koju radi sa Ljetnim Kinom. Par nedelja ranije su objavili singl Samo jednu ljubav imam. Pitam ga kako je iz Beča raditi, van okruženja za koje pišeš, iz kojeg crpiš inspiraciju, teme...Priča o muzici za film i pozorište koju sada radi. O kontaktima sa Beogradom. Čestim odlascima tamo. O koncertu koji planiraju za jun u skcu. Ulazi moj dečak. Pitao sam ga šta želi da ga Vlada nauči da svira. Retko te viđam i Maljčike, kaže dečak. A Malenu za devojčice, pita Vlada. Ma, devojčice pitaju samo znam li nešto od Cece. Ćutimo. Vlada uzima gitaru i kreće...Plamene zore...
Ponosan na dečaka. Na to u šta izrasta. I na njegovu drugačijost.
Geni.
Zapis na margini:
U petak, sedmog dana juna, u legendarnom skcu na čijim smo se koncertima i onom njegovom zidiću formirali kao ljudi, nastupa Vlada Divljan sa Ljetnim Kinom. Treba doći da se podsetimo kakav je Beograd mogao biti.
Dođite, dođite, čekam vas ja nov...