Iz veka u vek, svako vreme je sačinilo svoj odgovor na tadašnje potrebe i stvorilo neki deo grada, a u mnogo slučajeva to se preklapalo, lomilo jedno o drugo, ili se nastavljalo u neverovatnom broju kombinacija pa je urbana matrica Beograda slojevita, različita i uskovitlana. Prve stranice su posvećene tvrđavi i okolišu koji njoj služi, jer je najpre trebalo osvojiti greben na ušću i stvoriti bezbedan prostor za vođe a onda i za trgovce i zanatljije ili je možda bilo i drugačije, prvo su stigli trgovci a onda i oni drugi, da ih zaštite i to naplate. Onda dolaze početni delovi grada gde su ulice uske i krivudave sa malim zgradama na skučenoj parceli da bi se smestili delatnici i oni što ih opslužuju. Zatim dolaze trg i pijaca sa kafanom po obodu i sa ponekom palatom u blizini.
Posle se sve to širilo, upisane su veće zgrade na ukrupnjenoj parceli, jer su neki stekli imovinu i zahtevali širinu u gradu. Dolazili su i osvajači i gradili po gradu po svojoj matrici i svom kulturnom modelu, orijentalnom recimo. Može se, dalje, čitati iz knjige da je tim sledom grad polako menjao samog sebe, kuću po kuću. Onda se pojavio pragmatični Emilijan i potpuno promenio gradsku matricu, uvodeći gradsku sliku u zonu evropskog grada. Uglavnom je sve bilo ukrupnjeno uz opstanak oaza malih kvartova iz predhodnog vremena. Knjiga je postajala sve deblja i teža za čitanje ali zanimljivija, posebno od kada su se u grad ušetali urbanisti i počeli da rovare i kreiraju ispisujući isprepletane rečenice. Od tada je čitanje knjige postalo veoma zametan i težak posao.
U svakom slučaju, ova gradska knjiga je veoma praktična jer je u njoj sve upisano, ništa ne može ostati prikriveno, a važno je da za nju nije potrebno ići u biblioteku, dovoljno je hodati gradom i stranice se predusretljivo otvaraju, nižu jedna za drugom i govore prolazniku razne priće. Nije potrebna ni neka posebna pismenost a to odgovara većini građana. Pa ipak, šta sa brojnim nepismenim građanima kojima je svejedno da li je knjiga otvorena ili zaklopljena i kojim je pismom pisana. Oni i dalje otiskuju svoj palac na kraj strane ne pročitavši je, ali zato ispisuju svoju, posebnu, knjigu, zidanjem kuća bez amaneta urbanista ili klesanjem nekih znakova, samo njima znanim u Beogradsko tlo, i tako čine paralelnu knjigu, neukoričenu, razbacanih stranica pa je to nekako autohtono, isto koliko i ona knjiga lepo ukoričena i pažljivo odštampana na finom papiru sa probranim fotografijama. Količina tih i tako ispisanih rečenica (gramatički bi se reklo: prostih ... ) ne može se više prenebregavati, moraće da se nauči taj jezik i pismo, kako bi se i njihova poruka razumela.
Događaji u gradu i njihov odnos sa ambijentom u različitim vremenima i epohama je veoma promenljiv, zavisi od načina življenja i trošenja grada; ranije je gradska matrica bila aktivan učesnik u događanju celokupnog gradskog života, grad je bio mali i moguć za sagledavanje i pamćenje, informaciona osnova matrice bila je nabijena brojnim iskazima. Kasnije, u periodu moderne, znatno je smanjen broj poruka iz same gradske matrice koja je arhitekturom uprošćena, odnosno, informacije su postale slične. Građanin, čitač knjige, godinama, svako jutro, odlazi na piće u prizemlje devetospratnice gde mu se događaju mnoge stvari važne za njegov život, a kada ga pitaju kakve je boje fasada iznad radnje onda se zbuni, to nije nikada primetio niti mu je bilo potrebno.
Posle, posle je došla postmoderna pa i sada nekako traje, i u tom poglavlju se kazuje da postoji novo, obnovljeno bogatstvo gradske matrice, zgrade koje se kao na modnoj reviji takmiče u izazovnosti i atraktivnosti sve sa ciljem da budu primećene pa ma kako izgledale. Nije više obavezno da budu u skladu sa komšijom levo i desno. Uz dodatak bilborda posvuda po fasadama ponovo postaju učesnik u događanju kao dobra scenografija u urbanoj predstavi. Bilbordima se, posebno, stvara bezbroj različitih gradskih slika na jednom mestu, pa čak i kada nema događaja i gradskih scena deluje dinamično i gradska vreva je neprekidna. To je nova forma, novi jezik arhitekture i urbanosti gde se standardno i uobičajeno shvaćena forma kao konstanta menja i prati stvarni sadržaj, prilagođava mu se, i najzad omogućava da se dogodi. Klasična forma koja uistinu poseduje ograničen broj informacija posle nekog vremena, navika gledanja i čitanja, čini da građanin i na taj umanjeni broj informacija ne reaguje ili sve to više ne primećuje, te uvaženi i zaštićeni deo grada i ne učestvuje u gradskoj vrevi.
Sada se može pročitati na stranici br. 170.342, u drugom pasusu od vrha strane, da klasična forma grada sa zaštićenim likom i formom može biti a i jeste u konfliktu sa ovovremenim događajem, međusobno ne komuniciraju a različitiost umesto da bude izvor kreacije sputava događanje, odnosno umanjuje, vrednost gradske klasike. Dvosmerna ulica, zar ne? Ali uska za mimoilaženje, pa je dobro povremeno rastaviti knjigu i razmestiti poglavlja po metodu slučajnog izbora, ukinuti brojeve stranica da se stranice i događaji tako uznemire i pomešaju. U toj zbrci neminovno će doći do novog poretka u gledanju na grad, kao posle zemljotresa, sve će biti iznova, ne zato što je srušeno pa se mora zidati ispočetka, daleko bilo, radi se samo o upotrebi grada u novim uslovima i u skladu sa novim potrebama. Ovi novi klinci izgleda čeznu za tim, a oni su ipak naslednici koji će svakako sledeće stranice sami pisati...