Nezavisno Kosovo

Dušan Maljković RSS / 17.02.2008. u 19:05

kosova.gif20060714Danas je, najverovatnije, kraj jednog procesa i jedne zablude. Nakon skoro decenije, Kosovo je spremno da proglasi nezavisnost - vreme ispipavanje pulsa, puštanja probnih balona i sličnih akcija izgleda da se završava. Iscrpljujući pregovori doneli su samo saglasnost u nesaglasnosti - obe strane čvrsto su ostale na nepomirljivim pozicijama, sa kojih i nisu hetli da se stvarno pomere - a i nejasno je šta bi kompromisno rešenje bilo, sem možda zamrzavanja konflikta na određeno ili neodređeno vreme. Albanska strana insistirala je na nezavisnosti u okviru koje se mogu uspostaviti partikularna rešenja, recimo status manastira, a srpska je insistirala na svemu sem toga, da bi pre svega simbolički očuvala jedinstvo Srbije - de facto nezavisnost, a de jure ostvarenje minimalnih prerogativa srpske državnosti na Kosovu. Potreba da Kosovo „ostane" u Srbiji po svaku cenu ima status „incest-tabua", fantazma na kome se zasniva identitet većine Srba i dominantne političke elite Srbije - kao „srce Srbije", njena „kolevka", ono bez čega se ne može zamisliti, Kosovo je fundamentalna komponenta političkog, koliko i individualnog, etničkog „ja": biti Srbin znači imati Kosovo u Srbiji. Zbog toga je otpor ideji nezavisnosti toliko oštar i poprima apokaliptičko-teološke dimenzije: viđeno i kao centar duhovnosti tj. pravoslavlja, odvajanje Kosova dobija i dimenziju spiritualne amputacije, te je katastrofa sinergetski udvostručena do totalnog gubitka, jer je gubitak i ovozemaljski i onostrani. Takvim shvatanjem sukob je teritorijalno proširen ne samo na carstvo nebesko, već se on odnosi i na kompletan „pravoslavni svet", Rusiju pre svega. Možemo mirne duše reći da je iz ove perspektive reč o novom padu Jerusalima i Hristovog groba u ruke „nevernika". Time je poraz izrazito pojačan, ali dobija i svoj nastavak: „oslobađanje svetilišta" nužno se nameće kao najava novog političkog projekta. Projektovano na svetovnu sferu to znači nepriznavanje Kosova, insistiranje da ono mora ponovo da se pripoji, da je ovo samo privremeni rezultat koji se može promeniti, itd. Kastracija Kosova kompenzovaće se idejom o mogućem prišivanju odsečenog organa, rekonstruktivnoj političkoj hirurgiji budućnosti.

I pored svih zabluda, pre svega one da je Srbija bez Kosova nezamisliva, što će se ubrzo pokazati da nije slučaj, ova pozicija „otvorenog kraja" zasniva se na tačnom zapažanju osnovne karakteristike političkog, a to je njegova nestabilnost - nema ničega što se ne može izmenti, ni jedno rešenje ne može unapred računati na večnost i opstanak vo vjek i vjekov. Upravo je ovo zanemarivala suprotstavljena pozicija „građanske" Srbije, koja je tvrdila da je „sve gotovo", da se unapred sve zna i da je odluka u jednom delu sada multipolarizovanog sveta - SAD, nove Imperije (kako SAD zovu Negri i Hard u istoimenoj studiji) posthladnoratovske ere. Zamerajući opravdano „slavskoj" Srbiji preteranu pravoslavizaciju kosovske politike, ova pozicija previdela je te(le)ološki zaostatak u svom mišljenju, svojevrsnu teodiceju: iako na površini izgleda da postoji komešanje, u političkoj dubini sve je safe and sound - ne postoji mogućnost bilo kakve promene, ishod je unapred (pred)određen. Jednostavnije rečeno, građanska Srbija je sujeverna - ona koncept sudbine uzima za ozbiljno, što je komično neozbiljno. Otuda i hronične greške u prognoziranju nezavisnosti - ona je, iz te perspektive, trebalo da bude odavno priznata, jer je de facto uspostavljena već 1999. godine. Previđena je, takođe, transformacija iz bipolarnog u multipolarni svet, gde glavnu reč i dalje vode SAD, ali ne samo one - otuda proglašenje nezavisnosti kasni nekoliko godina, upravo delovanjem „globalne" opozicije, Rusije pre svih. To je ujedno i pokazatelj da je pozicija ovog otpora i dalje drugorazredna: ona se, za sada, sastoji samo u odlaganju rešenja koje nameće Imperija. Otuda i zabrinutost zbog „putinizacije" Rusije, procesa koji vraća ovu zemlju u status supersile - građanska Srbija vidi je kao pretnju ostvarenju liberalne demokratije i njenoj globalizaciji koju predvodi upravo SAD. Uzalud su kritike na račun ovog širenja, za šta se može upotrebiti i rat, kao u Iraku i Avganistanu, a koje ne dolaze samo iz lokal-desničarskih salona prošle „slave" Francuske 7 - gde se još uvek „dobro jede" ali više ne vodi politika - već upravo iz pera mnogih vodećih „zapadnih" intelektualaca, iz nepoznatih razloga uporno ignorisanih. Izgleda da je svaki pokušaj kritike politike SAD unapred otpisan kao „putinovski" ma sa koje strane dolazio - građanska Srbija ne želi da reflektuje svoje ideološke pretpostavke, kao što slavska ne želi da ispita uslove vlastite geneze, među kojima je neupitna ideja Kosova kao srpskog, samo srpskog i večno srpskog.

kosova.jpgAko građansku poziciju ovde razumevamo kao mogućnost konstrukcije „otvorenog društva" u skladu sa pretpostavkama koje iznosi Karl Poper - od kojih je najbitniji otpor svakom totalitarizmu koji bi da učvrsti sopstvene pozicije na „večnim istinama", kojih, zapravo, nema, jer nauka - kao ono najvažnije u ljudskom saznanju i osnova za mišljenje političkog - predstavlja „put bez kraja", donoseći stalno revolucionarne projekte koje poništavaju prethodne paradigme znanja (ali ne i naučni okvir) - onda svaka „deterministička" politika, politika koja vodi ostvarenju stabilnog stanja, nužno metastazira u totalitarizam. Liberalna demokratija je u procesu stalne evolucije i svaki pokušaj zaustavljanja vodi suprotnim efektima - inherentna joj je promena koju Poper smatra ključnom vrednošću, uključujući i nerevolucionarnu kritiku (da bi sam okvir za kritiku i evoluciju bio očuvan, analogno nauci). Nasuprot ovoj poziciji, građanska Srbija izneverava sopstvene pozicije kada pada u ono što Poper vidi kao ključnu zabludu, a to je istoricizam hegelijanskog tipa. Ona ne prepoznaje sebe u kritici totalitarizma, već u totalitarnim Fukujaminim vizijama kraja istorije, gde je liberalna demokratija u sadašnjem obliku dovršen i najbolji sistem koji poznajemo. Tako je „građanska" Srbija  istovremeno na paradoksalnoj poziciji i teodiceje i eshatologije, ideje da je sve gotovo i da sve vodi ka onome što je unapred poznato, a to je u ovom slučaju nezavisnost Kosova, koja će tek biti jer već jeste. Ona je zatočenik tamnice monadologije koja se, kružeći, uvek vraća na početak, ne idući, zapravo, nikud.

Sličan je slučaj i sa prvom pozicijom - teško da možemo zamisliti konsekventnu, hrišćanski zasnovanu politiku, koja Albanca, „brata svog u Bogu", preobražava u monstruma i nezvanično isključuje, prvo iz polja ljudskog, kroz projekat etničkog čišćenja (koji je upravo ovom „neljudskom" metamorfozom omogućen), a kasnije, usvajanjem novog Ustava, i zvanično, iz polja političkog subjektiviteta. Zbog toga se i artikulisala politika koja želi kao svoj cinični cilj teritoriju, ali ne i ljude - Kosovo u Srbiji bez Albanaca koji mogu postati njeni fiktivni građani kada je potrebno dokazati navodni ne-nacionalizam, ali u strogim granicama koje isključuju „otcepljenje", ma koliko to bilo prepoznato kao volja većine građana Kosova, kao ključno mesto političke subjektivacije upravo albanske većine. Navedena transformacija može se čitati i na pozadini eksremizacije unutar dominantne populističke ideologizacije srpskog pravoslavlja kroz kanonizaciju Nikolaja Velimirovića i njegovog rasističkog diskursa, gde je Evropa nepopravljivo kontaminirala jevrejskim uticajima (iza kojih se krije sam Nečastivi), a azijski, „primitivni element", nasrće na „autentičnu evropsku tradiciju" na čijem braniku se nalazi Srbija. Stoga, ne iznenađuje što Albanac dobija status tuđina - on je izdanak druge, „niže vere i slabije rase", kako kaže vladika, koji ima samo zle, destruktivne namere. On se može pojaviti kao ravnopravan politički subjekt samo ukoliko je građanin Srbije, a nikako nezavisnog Kosova, ali ni ta pozicija, bar do sada, nije implicirala njegovu stvarnu ravnopravnost, već upravo potčinjenost - on može biti uključen samo kao Drugi u državu „srpskog naroda i ostalih građana", kako postulira Ustav.

kosova-biftek.jpgNezavisnost Kosova nije samo posledica globalne politike i sukoba Imperije sa novouspostavljenim starim silama, već i srpskog nacionalizma, problematičnog tretmana koji je postojao, oscilujući u svom intenzitetu, prema Albancima, skoro sto godina (sa izuzetkom perioda SFRJ, kada diskriminacije nije bilo na nivou državne politike, ali je bio prisutan „privatni" resentiman). Mogli bismo reći i ovako: uslov mogućnosti internacionalizacije problema Kosova bila je njegova „nacionalizacija", te je srpsko-albanski sukob u stvari prerastao u sukob u rangu međunarodne politike, koji, u izvesnoj meri, ukida političku subjektivnost sukobljenih strana - oni postaju pioni-nosioci „krupnijih" politika i reprezenti sukoba koji nema direktne veze sa njima samima, već sa uspostavljanjem planetarne hegemonije i pratećim otporima tom projektu. Otuda i vezivanje Srbije za Rusiju, a Kosova za SAD, tako da na lokalnom planu imamo prelamanje globalnih odnosa moći, koje uključuje i ostale relevantne međunarodne faktore, kao što je „velika" EU, kojom se pokušava upravljati direktivama izdatim „maloj" Sloveniji, ili pak Kina, koja brani sopstvene interese, pre svega problem Tibeta i Tajvana, nepriznavanjem secesije Kosova. Stoga, kako nezavisnost u tradicionalnom  smislu ne postoji od kada globalizacija uzima maha, ona se suštinski ne može više ni uspostaviti do kao politička fikcija, još jedan regrutacioni narativ, mobilizujuću ideologiju dva suprotstavljana nacionalizma - srpski i albanski, koji ne vide da su Albanci i Srbi „žrtve" istih zabluda, gde zalaganje za „nezavisnost" Srbije od neposrednog okruženja (kroz politiku izolacionizma od EU, npr) i Kosova od Srbije smanjuje, a ne povećava, političku autonimiju oba entiteta. I jedni i drugi tako postaju dvostruke žrtve - sopstvenog nacionalizma i posledično globalne politike, koja ih koristi kao poligon za svoje obračune, od vojne intervencije 1999. do „nadgledane nezavisnosti", koja je samo eufemizam za međunarodni protektorat po ugledu na Bosnu.

Na tragu ovog projekta, insistiranju da postoji suštinska negativna sličnost lokalnih žrtava - Srba i Albanaca - koja prevazilazi po značaju njihove razlike, ionako generisane lošom politikom nacionalnih elita kao i međunarodne zajednice, koja je priznavala rezultate etničkog čišćenja i stvaranje etnički čistih entiteta na području bivše Jugoslavije, mogla se artikulisati politika deviktimizacije (i stvarne emancipacije). Ona bi išla linijom nadetnicizacije, formiranjem zajedničke države Albanaca i Srba - koja ne bi bila Srbija, gde bi upravo partikularni etnički identiteti bili prevaziđeni opštegrađanskim, i kao takvi stavljeni u rang nebitnih razlika, nečega što treba prevazići upravo naglašavanjem univerzalnih sličnosti, a ne isistiranjem na kontingentnim specifičnostima, istorijski „razgradivim". Kao konstrukti, identifikacije na bazi etnosa mogu i nestati, mada je ključno prepoznavanje njihove nesupstancijalnosti, u krajnjoj liniji neistine. Stoga, politika istine, koja bi bila alternativa prethodno opisanoj poziciji, primenjena na Srbiju, značila bi osustajanje od dihotomije „EU ili Kosovo", gde se politički mainstream priklanja Kosovu umesto EU, a opozicija prihvata evropske integracije umesto Kosova. Slogan ne bi bio formulisan ni prema onom što Tadić nemoguće zastupa -„ i Kosovo i EU".  On bi pre glasio „ni Kosovo ni EU", jer bi se u Kosovu upravo „prepoznala" EU, njena multikulturnu politiku insistiranja na istrajavanju etničkih identiteta (ovde prisutna u konceptu „multietničkog Kosova", koje je za sada nerealizovana ambicija, jer je i dalje aktuelna striktna odvojenost etničkih zajednica), te bi sa tom politikom radikalno i raskinuo, insistiranjem na građaninu nove države, nalik onom izgubljenom „Jugoslovenu" (bez referenci na etničko poreklo, makar i zajedničko), nažalost nikada konsekvetno podržanom, izgrađenom sada u korelaciji sa bitno ne-etničkom državom, kroz državljanstvo, koje uzima u obzir univezalnu istinu čoveka kao političkog bića, onog koji gradi široke političke zajednice, dakle i države ili, u krajnoj instanci, jedinstvenu svetsku Državu.

Jasno je da za podršku ovakvog programa ne postoje adekvatni politički akteri ni na Kosovu ni u Srbiji, te stoga on trenutno ostaje u sferi željene utopije. Ukoliko u njemu prepoznajete i problem prevazilaženje etničkog identiteta posredstvom ovako postavljenog građanskog (i možda zbog toga kripto-komunističkog), paradigmu sličnu skiciranoj možemo upotrebiti primenom na nešto ne-svetovno, na domen vere (doduše sa slabijim, ali verovatnijim političkim posledicama). Reaktuelizujmo stari „dokaz o postojanju Boga", onaj Tertulijanov, čuveni credo quia absurdum, dokaz posredstvom apsurda. Ovaj ranohrišćanski filozof u naizgled apsurdnim detaljima iz Hristovog života pronalazi evidenciju za delovanje Višeg, jer upravo ono nemoguće koje se događa - kao što je smrt Božjeg sina i naknadno uskrsnuće - nedvosmisleno govori o delovanju izvanzemaljskog čuda, intervenciji koja nema poreklo u silama materijalnog sveta. Na apsurdu koji postoji uprkos onom mogućem, Tertulijan zasniva dokaz svoje vere. Primenjujući ovu „logiku apsurda", možemo artikulisati univerzalni poziv i Srbima i Albancima, koji ima za cilj da neutralizuje traumatične posledice etničkog čišćenja (pa tako i fokus na etnički identitet), a to je naizgled apsurdno, ali jedino dejstveno: opraštanje neoprostivog. Formulišimo to i ovako - ne treba opraštati oprostivo jer je ono ionako oprostivo - treba opraštati upravo neoprostivo, samo tako opraštanje ima smisla. Uzmimo za primer ovog programa dva filma - prvi je Zli poručnik (Bad Lieutenant (1992)), a drugi Sveštenik (The Priest (1994)).

Priest.jpgU prvom filmu, reč je o policijskom poručniku, alkoholičaru, ogrezlom u korupciji, vrlo grubom, bezosećajnom, nemilosrdnom, koji koristi ulogu čuvara zakona da bi realizovao svoje sadističke impulse. Sticajem okolnosti, susreće se sa slučajem silovane opatice, koja deluje prilično mirno iako je brutalno zlostavljana - u toku prinudnog seksa dvojica mladića su gasili cigare svuda po njenom telu, penetrirali je raspećem, itd. Kada je pita zbog čega nije gnevna na silovatelje, ona mirno odgovara da im je oprostila i da je to za nju kraj te priče. Kada poručnik insistira da mora da u njoj, „negde duboko", ipak postoji želja za osvetom, ma koliko minimalna, ona odgovara da to nije slučaj i ponavlja da im je oprostila - za nju se ceo događaj nije ni desio, on nema efekta na sadašnje stanje. Lekcija, međutim, biva naučena kada mu objasni da u je, tokom silovanja, sve vreme mislila da su oni stvarne žrtve - ako su bili spremni da učine tako strašan zločin, onda su oni živeli, a i dalje žive u paklu: iz njene perspektive silovatelji su stvarne žrtve i oproštaj im, u stvari, nije ni potreban. U drugom filmu imamo sličan motiv: anglikanski sveštenik, koji je gej, na ispovesti saznaje da otac siluje svoju kćerku, ali je zavetom obavezan da to nikome ne kaže, što ga dovodi u moralno šizofrenu situaciju - ako kaže, prekršiće zavet, ako ne kaže, silovanje će se nastaviti. Dok smišlja šta da radi, otkriva se njegova homoseksualnost, ali i hronično zlostavljanje devojčice, kao i da je on to znao. Gnevna majka prvobitno želi da se s njim razračuna, ali kada vidi da na pričesti niko neće da uzme hostiju iz njegovih ruku zato što je gej, ona prva i jedina staje ispred njega i prima pričest (i tako ga ponovo uvodi u zajednicu iz koje je bio privremeno isključen). Ovde se opraštanje zasniva na prepoznavanju da je i onaj drugi, koji nam je nešto nažao učinio, takođe žrtva istog sistema diskriminacije koji i nas pogađa, da, dakle delimo strukturno istu poziciju bez obzira na formu zlostavljanja. I ne samo to: upravo intervencijom žrtve koja oprašta drugoj žrtvi i defokusiranjem sa sopstvene na „tuđu" tragediju koja se sada prepoznaje kao „svoja", ova viktimizujuća pozicija biva ukinuta, nasuprot optužbama da je kriv onaj drugi, koje tužioce ponovo stavljaju u poziciju žrtve. Kada Srbi i Albanci shvate da su žrtve nacionalizma kao takvog - i srpskog i albanskog - i da je od njega stradao i Drugi - jer je etničkog čišćenja bilo na obe strane - put ka opraštanju i prevazilaženju konflikta biće otvoren. Pri tome nije reč o izjednačavanju intenziteta etničkog čišćenja, već o prepoznavanju njegove istovetne strukture, identičnosti njegovog univerzalnog zla, koje mora, baš kao zlo, biti ukinuto.

Stoga, na dan proglašenja nezavisnosti Kosova, i Srbima i Albancima parola „Ljubi bližnjeg svog kao što ljubiš samog sebe" može biti ostvarena isključivo ako se kao bližnji, vredan ljubavi, prepoznaje Albanac, odnosno Srbin. Ili, u svetovnoj verziji: pravo na politički subjektivitet treba priznati, do tačke „otcepljenja": iako sam protivnik projekta nezavisnoti na etničkim principima, on treba da dobije, ukoliko bude realizovan u slučaju Kosova (što podrazumeva široku međunarodnu podršku koja tek treba da usledi), priznanje i Srbije, umesto najavljenih represivnih mera izolacije i prekida saradnje, jer se time etnička granica još više utvrđuje, a međunacionalni sukob zaoštrava. To priznanje ne mora biti de jure, ali treba da bude de facto: da bi Srbija i Kosovo ponovo „bili zajedno", oni treba da grade to zajedništvo u svim mogućim sferama ravnopravne saradnje i što je moguće intenzivnije - jedino tako Kosovo će „ostati u Srbiji", a „Srbija na Kosovu". Nasuprot ovome, želim da verujem da je i dalje moguća artikulacija drugačije politike, politike istine (skicirane u ovom tekstu), i da u budućnosti treba neizostavno pristupiti njenoj realizaciji.



Komentari (118)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

tabu

noob
ideje ustaske emigracije poistovecuju sa idejama katolicke crkveHvala na pojašnjenju. Nadam se da mi nećete zameriti što odustajem od dalje rasprave.

da li vi mislite da crkva treba da bude tabu tema?!
ja ne mislim. cak cu da odem i korak dalje i kazem da na primeru ovog filma mozemo da vidimo kako drzava mnogo mudrija od nase srbijice planira unapred.
preko vere sa kojom moze da se identifikuje veliki deo svetske populacije priprema teren za ostvarivanje svojih interesa kroz film kao efektan, ali nenasilan medijum. nasa pravoslavna drzava (posto je ocigledno u toku proces desekularizacije) bi trebalo da uci na njihovom primeru kako se to radi na nenasilan nacin mnogo godina unapred, za buducnost, a ne posredstvom obraza koji batina protivnike kad su stvari vec zavrsene.
mayo1 mayo1 16:07 18.02.2008

Re: ni kraj ni pocetak

Ana WithAFamilyNameTooHardToPron :
...ako cemo vec da posmatramo stvari kroz film, dosao diskretan nedeljni film na movies4men "Gospa". Najgore djubre...


Film je doista shit, snimljen 1995.
Dolazi iz majstorske radionice Jakova Sedlara, poznatog državnog režisera.
Čovjek je snimio u tom stilu i milijunski promašaj Četverored1999), pričicu o Bleiburgu i povezanim stradanjima.Prikazanim na, hm, interesantan način.

Tu je i dokumentarni film o Anti Đapiću, HSP-ovcu koji voli ispruženom rukom mjeriti visinu kukuruza.

ali moja slobodna procena je pocetkom devedesetih, uz velikodusnu pomoc katolicke crkve.


Pa sad ne bih baš išao toliko daleko, ali da je većina biskupa i svećenstva u Hrvatskoj rado pogledala film, nije daleko od istine.
O pravim financijerima ovakvih djela drugom prilikom.
Nije vrijeme ni mjesto.

Re: ni kraj ni pocetak

hvala na informaciji. bas bi me zanimalo da saznam nesto vise. to bi bio dobar uvid kako funkcionise drzavna propaganda koja, za razliku od nase, daje zeljene rezultate.
gorran gorran 21:26 17.02.2008

zanimljiva analiza,

ali mi u ovom trenutku imamo akutan problem:

a to je sponzorisanje zloduha nacionalizma od strane države.

Što smo već videli 1988, 89, 90... i 18. marta 2004. I nije izgledalo lepo.
A naročito je obeshrabrujuće što se ponavlja i danas, 2008... I što se ne vidi kraj tome.

Uzgred, Tertulijanova argumentacija ne smatra se niti se tradicionalno smatrala dokazom o božjem postojanju...
Colin_bgd Colin_bgd 21:35 17.02.2008

Juzna Afrika

Bez obzira na sve, i sta je bilo od 1912/13 (necu da se vracam u 1389.-tu), i sta je bilo posle prvog i drugog svetskog rata, i sta je radio Rankovic, o cemu su mastali Dobrica i Matija, i sta je pisalo u Memorandumu i kakva je bila slobina vlast, a posle kostunicina, i da li se sukob Zapad Rusija prelama preko Balkana ili ne, i bez obzira da li je politika SAD principijelna ili ne, bez obzira na sve to, jedna cinjenica je po meni nepobitna:

- da je Srbija zaista SUSTINSKI postala demokratska drzava posle 5. oktobra, ovakav epilog danas ne bi smo imali.

Davano nam je i vreme i resursi, gledano kroz prste, molili su nas maltene da se uredimo, umijemo, operemo od blata, istinski prihvatimo neki minimum vrednosti, ali domacinski Srbi nam nisu dali.

I sad se to posmatra kao neki filozofski problem. A ovo je 6-ta (SESTA) teritorija koju ratovima gubimo u poslednjih 20 godina. Pa majku mu to valjda nesto govori najvise o nama samima. Postoji nesto sto iskljucivo je posledica nasih dela. Kosovo danas je velikom vecinom posledica nasih nedela, i to je jednostavno tako.

Zasto se istorija i borba velikih sila nikad ne prelama preko, na primer, Norveske, ili Grcke ili Turske, ili Italije. Nije Balkan TOLIKO strategijski vazan, koliko mi volimo da sami zgovnamo (sa velikim oprostenjem) stvari, pa kad dodju da nas "sredjuju" nama onda kao neprijatno sto smo toliko vazni, pa jadni mi moramo da branimo pravdu i pravni poredak cele planete.

A u stvari smo bedni, da bedniji biti ne mozemo. Posle ove najnovije bruke, da ne priznajemo jednu notornu cinjenicu da je Kosovo nezavisno vec 9 godina jer je izgubljeno u ratu, samo ce da nam se jos vise smeju. Tadic da je drzavnik (a nije) je trebao posle Kostunice da se pojavi na TV-u i da kaze da prvi treba da priznamo Kosovo. Mozda bi ga uhapsili i smenili, ali bi na duzi rok postao srpski Mandela. A svi vidimo gde je juzna Afrika bila 1987. kad se kod nas dogadjao narod a gde smo bili mi, a gde su oni danas, a gde smo mi.
Milan M. Ćirković Milan M. Ćirković 03:05 18.02.2008

Re: Juzna Afrika

Colin_bgd
Bez obzira na sve, i sta je bilo od 1912/13 (necu da se vracam u
1389.-tu), i sta je bilo posle prvog i drugog svetskog rata, i sta je
radio Rankovic, o cemu su mastali Dobrica i Matija, i sta je pisalo u
Memorandumu i kakva je bila slobina vlast, a posle kostunicina, i da li
se sukob Zapad Rusija prelama preko Balkana ili ne, i bez obzira da li
je politika SAD principijelna ili ne, bez obzira na sve to, jedna
cinjenica je po meni nepobitna:

- da je Srbija zaista SUSTINSKI postala demokratska drzava posle 5. oktobra, ovakav epilog danas ne bi smo imali.

Davano nam je i vreme i resursi, gledano kroz prste, molili su nas
maltene da se uredimo, umijemo, operemo od blata, istinski prihvatimo
neki minimum vrednosti, ali domacinski Srbi nam nisu dali.

I sad se to posmatra kao neki filozofski problem. A ovo je 6-ta (SESTA)
teritorija koju ratovima gubimo u poslednjih 20 godina. Pa majku mu to
valjda nesto govori najvise o nama samima. Postoji nesto sto iskljucivo
je posledica nasih dela. Kosovo danas je velikom vecinom posledica
nasih nedela, i to je jednostavno tako.

Zasto se istorija i borba velikih sila nikad ne prelama preko, na
primer, Norveske, ili Grcke ili Turske, ili Italije. Nije Balkan TOLIKO
strategijski vazan, koliko mi volimo da sami zgovnamo (sa velikim
oprostenjem) stvari, pa kad dodju da nas "sredjuju" nama onda kao
neprijatno sto smo toliko vazni, pa jadni mi moramo da branimo pravdu i
pravni poredak cele planete.

A u stvari smo bedni, da bedniji biti ne mozemo. Posle ove najnovije
bruke, da ne priznajemo jednu notornu cinjenicu da je Kosovo nezavisno
vec 9 godina jer je izgubljeno u ratu, samo ce da nam se jos vise
smeju. Tadic da je drzavnik (a nije) je trebao posle Kostunice da se
pojavi na TV-u i da kaze da prvi treba da priznamo Kosovo. Mozda bi ga
uhapsili i smenili, ali bi na duzi rok postao srpski Mandela. A svi
vidimo gde je juzna Afrika bila 1987. kad se kod nas dogadjao narod a
gde smo bili mi, a gde su oni danas, a gde smo mi.


Ovo bih potpisao u svako doba dana i noci. I vredi ga ponavljati i deset puta na sat...
dragan7557 dragan7557 05:09 18.02.2008

Re: Juzna Afrika

A svi
vidimo gde je juzna Afrika bila 1987. kad se kod nas dogadjao narod a
gde smo bili mi, a gde su oni danas, a gde smo mi.

Oni su kao i mi u potpunom rasulu kriminalu i korupciji a sudstvo ne funkcioniše kao i kod nas.
Ovo bih potpisao u svako doba dana i noci


G Ćirkoviću,

ako potpisujete i za Južnu Afriku onda je red i da se upoznate (lično bolje nego preko web-a) sa katastrofalnim stanjem u J.A. kako na polju kriminala (dnevno više ubistava nego u celoj EU za mesec dana) ljudskim pravima
koja služe za brisanje cipela ili sudstvom i korupcijom koja se gade svakom normalnom čoveku.

Ako ima neko na blogu iz J.A. ko je duže tamo i hoće da kaže pravu istinu o "obećanoj" zemlji neka se javi.
Moji utisci u dva maha iz početka osamdesetih i skorašnji daju se nazvati jednom rečju: katastrofa.
LjokaKraka LjokaKraka 22:57 17.02.2008

Ako i ovo

Ako i ovo ne bude dovoljno da se Srbija otarasi svojih KGB kadrova onda... onda stvarno ne znam sta vise. Moramo da shvatimo (po cenu da moj prilog nece trajati duze od 10 sekundi ) da su SVI nasi sadasnji politicari na jedan ili drugi nacin " odobreni " od KGB-a . Oni koji nisu su mrtvi.
Sada , kada valjda nema dubljeg ponora od ovoga, neko Novi mora dodje na scenu i donese novi dah Slobode. Zar niko u ovoj zemlji ne vidi da je okruzena zemljama Evropske Unije ( osim jadne Bosne , A Hrvatska ce biti tamo in no Time) , i zar niko od svih ovih kadrova koji su trosili stipendije po svetu ne shaata sta znaci dah slobode i humanosti.
Trebalo da 20 godina pre nego sto je Vili Brandt otisao u Poljsku i kleknuo pred grobovima nevinih zrtava. Ej proslo je skoro 20 godina, ima li ikoga tamo ko moze da izraste u Vilija Brndta i klekne u ime svih nas , pre svega pred svima nama i kaze, OPROSTITE, oprostite za sve mrtve, i zlocine i gluposti mi nismo znali sta radimo.
Ovaj narod treba NOVI put, novi put znaci NOVI, i znaci da niko ko se isprljao praveci trule kompromise ne moze da preuzme odgovornost da vodi Srbiju u Cistu buducnost.
Jel' imate predlog ( Bez SRS, SPS, DSS, DS, LDP i svih ostalih pls ) ?
P.S. I Bez Novaka Djokovica pls.


Vanja Montenegro Ljujic Vanja Montenegro Ljujic 23:28 17.02.2008

zito u kukolju

LjokaKraka
Jel' imate predlog ( Bez SRS, SPS, DSS, DS, LDP i svih ostalih pls ) ?.


nagradno pitanje: pronadji zito u kukolju
Matija M. Matija M. 02:02 18.02.2008

Re: zito u kukolju

Trud se ceni.
Matija M. Matija M. 01:59 18.02.2008

svaka cast!

Zaista, sve cestitke!
Zao mi je samo sto odredjeni broj ljudi nije u stanju da razume, niti da pokusa da razume, poentu ovog teksta, no, nije u pitanju prop materijal, vec neka vrsta (socioloske) analize. Slazem se sa zakljuckom u potpunosti, sta vise, to je pozicija na kojoj stojim otprilike od kada sam uopste poceo da razmisljam o ovom problemu.
Nekako je iz dana u dan sve ociglednija potreba za "biti realan i stoga traziti nemoguce".

Imao bih samo jednu malu zamerku. Naime, cini mi se da Negri i Hardt pokusavaju da svoj koncept Imperije (naspram -tradicionalnog- koncepta Imperijalizma) izgrade upravo na a-nacionalnim osnovama, stoga oni "svoju" Imperiju ne poistovecuju sa SAD, niti pak SAD prosto sabiraju sa tu jos nekim silama poput Rusije i/ili EU. Za njih dvojicu, Imperija je do te mere decentralizovana da je u praksi neuhvatljiva (ili bolje neobuhvatljiva) i tu se njihova prica, nazalost, i zavrsava.

Dušan Maljković Dušan Maljković 02:08 18.02.2008

Re: svaka cast!

"Konstitucija Imperije svoj izvor pronalazi u globalnoj ekspanziji unutrašnjeg ustavnog projekta Sjedinjenih Država. Američka revolucija, po autorima, predstavlja veliku novinu i prekid u genealogiji moderne subjektivnosti. Naime, američki ustavni projekt je, jednostavno rečeno, otvoren. Prvo obeležje američkog pojma suverenosti jeste da je reč o imanentnoj, nasuprot transcendentnoj moći evropskih država-nacija. Subjekt je taj koji stvara iz sebe samog, nije mu potreban bog da bi izgradio vlastite političke institucije i uspostavio društvo. U procesu uspostavljanja suverenosti na ravni imanencije pojavljuje se i iskustvo konačnosti. Potom, tu je težnja prema potpunoj otvorenosti, prema delovanju na neomeđenom terenu. Ova se svojstva mogu svesti na sledeći uvid: kada se nova suverenost širi ona ne prisajedinjuje, niti razara druge moći s kojima se susreće, već se otvara prema njima, uključuje ih u mrežu. Imperija se, stoga, može zamisliti kao univerzalna republika. Imperijalna ekspanzija nema veze sa imperijalizmom, niti sa onim državnim organizmima za osvajanja, pljačku, genocid, kolonizaciju i porobljavanje. Imperija proširuje i učvršćuje model umrežene moći protiv takvog imperijalizma. Ako tome dodamo da je (imanentna) zamisao o miru u osnovi razvoja i ekspanzije Imperije, dobijamo sliku onoga što Negri i Hart nazivaju postmodernom imperijom.

Za razliku od klasičnog međunarodnog prava, koje je bilo ugovorni i pregovarački proces između spoljašnjih strana, dakle strana koje su bile odeljene teritorijom i nacionalnim zakonima, danas pravo uključuje unutrašnji i ustavni institucionalni proces: mreže sporazuma i udruženja, kanali posredovanja i rešavanja sukoba, kao i koordinacija raznih dinamika država, sve je to institucionalizovano unutar Imperije. Proživljavamo prvu fazu preobražaja globalne granice u otvoreni prostor imperijalne suverenosti. Ustav SAD je imperijalan, ne imperijalistički. On je imperijalan jer, za razliku od projekta imperijalizma koji svoju moć uvek štiti pravolinijski u zatvorenim prostorima i napada, razara i potčinjava druge zemlje svojoj suverenosti, ustavni projekt SAD izgrađen je na modelu preoblikovanja otvorenog prostora i ponovnog izmišljanja raznih i jedinstvenih odnosa u mrežama po neomeđenom terenu. Dakle, deteritorizacija uslov je mogućnosti Imperije." Ivan Milenković

Ili: U osnovi Imperije leži SAD (kao mesto sa koga počenje da se razvija), mada se slažem sa vama da se ti pojmovi ne mogu jednostavno izjednačiti, mada je naglasak, čini mi se, na prerastanej SAD u Imperiju koja više nije standardno shvaćen teritorijalni entitet SAD, već se on globalizuje i eksteritorijalizuje. Ali u skladu sa pretpostavkama upravo tog preobražaja, možemo reći da ikao SAD nije Imperija, Imperija jeste SAD.
Matija M. Matija M. 03:56 18.02.2008

Re: svaka cast!

Cini mi se da je to i osnovni problem kod Negrija i Hardta. Naime, pod njihovom "Imperijom" trebalo bi podrazumevati i EU i uz nju i ako se ne varam i Kinu i Rusiju (itd.), ali istovremeno i NEpodrazumevati sve navedene, zbog toga sto se trude da (post)modernu Imperiju prikazu upravo van teritorijalnih okvira (zato ona i nije isto sto je bilo Rimsko carstvo). Sa druge strane, Imperija deluje i siri se i van drzavnih odnosa u najuzem, odnosno u oblasti kretanja kapitala. Tu dolazi momenat "rasprsenosti" iz kog oni, cini mi se, ne nalaze dobar izlaz, odnosno traze ga u alter/anti-globalizmu. Cak, moguce je da oni zapravo i ne traze odgovor bas tu, ali oni ostaju jedni od glavnih ideologa pomenutog pokreta.
No, cini mi se da to za ovu raspravu i nije toliko bitno, napravio sam samo usputni komentar, jer mi je u datom kontekstu delovalo kao da poistovecujes Imperiju sa SAD-om, ali slazem se da strukturno SAD tu igraju najvazniju ulogu.
Sto se mog licnog misljenja tice, drzim da Imperiju cini neka vrsta mreze partikularnih imperijalizama i samog kapitalizma, ili cak imperijalizama u kontekstu (globalnog) kapitalizma. S tim u vezi, i sam pojam Imperije ne donosi neko bitno saznanje, osim sto moze biti pogodan za lako imenovanje danasnjih globalnih odnosa u jednoj reci. Glavni neprijatelj ostaje kapitalizam.

PS: nadam se da mozemo na "ti" :)

Pozdrav
Kazezoze Kazezoze 18:19 18.02.2008

Re: svaka cast!

Kad vec nisu hteli proleteri, kapitalisti svih korporacija, ujedinite se
Dušan Maljković Dušan Maljković 18:35 18.02.2008

Re: svaka cast!

Glavni neprijatelj ostaje kapitalizam.

PS: nadam se da mozemo na "ti" :)


Ne, glavni neprijatelj je demokratija, višestranačka, parlamentarna, kako baže Badju. :) Ne nameće se kapitalizam direktno, već demokratija -- napad na Irak se desio ne zato što on nije kapitalistički, nego zato što nije demokratski -- po standardima Imperije. Naravno, jedan razlog jeste uključenje Iraka u kapitalističke tokove eksploatacije te i u Imperiju, ali je glavni povod ipak demokratija, pred kojom padaju sve ideje multi-kulturalizma: ona je danas ključni organon svetske represije.

A što se tiče prelaska na ti -- ne dozvoljavam: morate mi se obraćati sa Vi, ipak sam ja došao u godine koje su za poštovanje...:)
Matija M. Matija M. 18:51 18.02.2008

Re: svaka cast!

Auh, pa dobro, posteno.
Ne znam, pre bih rekao da se "demokratija", odnosno parlamentarna demokratija, koristi u takticke svrhe, kao jedan od glavnih, ako ne i glavni, konstrukt zvanicne ideologije. Uostalom, pozivanje na demokratiju je tu u sluzbi reprodukcije samog sistema, odnosno kapitalizma, tako da ostajem pri tome da je glavni neprijatelj - kapitalizam. Medjutim, kako je to neophodno operacionalizovati (sistem i dalje ostaje u okviru teorije, dok se u praksi javlja kroz svojinske odnose, klasne antagonizme, kretanja novca itd.), slazem se da "demokratija" jeste najnezgodnija od svih operacionalizacija, te stoga i mora biti glavni predmet napada.
Dušan Maljković Dušan Maljković 19:18 18.02.2008

Re: svaka cast!

Hmmmm... Uključenjem u kapitalizam napadi ne prestaju. Indikativan je primer Kine -- iako ona danas funkcioniše sasvim kapitalistički, i dalje se traži njena demokratizacija, iako ona ima specifičan demokratski sistem jednopartijskog tipa (nije na vlasti car nego široka narodna partija i njeni delegati), a ono što se poima kao ograničenej prava i sloboda u funkciji je održanja zajednice koja ne korespondira zapadnim standardima. Ja tu Kinu razumem: pogledajte šta se dogodilo sa SFRJ nakon liberalizacije osamdesetih, koje su u stvari pripremile devedesete -- nije problem, kako danas insistiraju desničari, što je SFRJ bila represivna, nego što nije bila dovoljno represivna, što se nije radikalno razračunala sa nacionalizmom odmah po uspostavljanju, upravo po modelu kulturne revolucije u Kini.

Takođe, setite se da Marks i Engels insistiraju da kapitalizam proizvodi sopstvenu opoziciju, oružje sopstvene destrukcije, a to su proleteri. Intervenciju da su proleterima potrebne vođe, vrlo indikativnu u Manifestu, treba razumeti ovako: diktatura proletarijata u stvari prvo diktatura progresivnog dela proletarijata nad ostatkom koji to nije nužno -- danas je upravo radnička klasa, makar u Srbiji, dominantno desno orijentisana, a u širem smislu uklopljena u tokove kapitalizma, zadovoljna minimalnim radničkim pravima, ali bez artikulacije potrebe za promenom samog sistema. Šta demokratija proizvodi što joj zaista preti, sem njene inherente anarhičnosti koja može dovesti bilo koga na vlast, što znači i najstravičniej opcije, kakav je bio nacizam?
Jaril Jaril 15:37 18.02.2008

Универзално зло

Мислим да има једна грешка у самом закључку текста:
Kada Srbi i Albanci shvate da su žrtve nacionalizma kao takvog - i srpskog i albanskog - i da je od njega stradao i Drugi - jer je etničkog čišćenja bilo na obe strane - put ka opraštanju i prevazilaženju konflikta biće otvoren. Pri tome nije reč o izjednačavanju intenziteta etničkog čišćenja, već o prepoznavanju njegove istovetne strukture, identičnosti njegovog univerzalnog zla, koje mora, baš kao zlo, biti ukinuto.
Не видим зашто би етничко чишћење било препознато као зло са албанске стране. Пре свега, оно је Албанце довело до циља чиме своје жртве етничког чишћења, освећују. Можда ће неке од тих жртава и званично бити прозване херојима. Чини ми се да је врх албанске културе националистичко ангажовање. То што је неко страдао од средства које је допринело остваривању националног интереса, то само говори о његовом херојству (ја то не бих посматрао као жртву у негативном контексту - бесмисленог и беспомоћног страдања). Из тих разлога овај план не могу да сматрам применљивим.

А то је и објашњење свих наших ранијих ратова. И зашто Хрвати рат са Србијом сматрају "домовинским", а ми не? Хоћу рећи, губитници дозвољавају победницима да пишу историју зато што своје акције посматрају лошим (јер их нису довеле до циља). Победници своје активности неће сматрати злим, већ неопходним.

Нема разлога да ико очекује да албанска страна има оправдања да у етничком чишћењу препозна универзално зло.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana