Drinking is an emotional thing. To je jednom rekao Charles Bukowski. Cooking is an emotional thing, je ono u šta ja to konvertujem, naravno, koristeći samo doslovnost ove njegove izreke, ne upuštajući se u njegovo objašnjenje šta ona za njega zapravo znači, a što bi nas ovde sigurno odvelo na drugi kolosek. (Ali, možemo i o tome, usput.) Osim što je kuvanje nauka i veština, ono je i umetnost. A umetnost, pamet, emocije, idu ruku pod ruku, zajedno, zar ne?
Jednom davno je grčki kralj Nikomed morao poslom da ode na dvanaest dana dalje od mora, u kontinent. Kralj kao kralj, jednog dana u nevreme je rekao svom kuvaru Soteridu kako mu se jedu slane srdele, (anchovies-ringlice, ili one iz bureta, pitanje je sad?). Kuvar se snašao. Uzeo je repu (?), isekao je na trake oblika koji podseća na mala telešca sardina, obario svaku tračicu, dobro usolio, dodao začine, i servirao sve to svom kralju, ne bi li ga malo minula želja. Antički grčki pesnik Eufron (i kuvar!) je tada rekao, da su pesnik i kuvar slični, da umetnost obojici leži u mozgu. A stari francuski gastronom Laurent Grimod de La Reynière je još pre više od dvesta godina izjavio da samo prostak smatra da kuhinju čine šerpe, lonci i tiganji, a dobar obrok tanjiri i escajg.
Drugi Francuz Auguste Escoffier, koji je sa 13 godina pokazao talenat i naklonost ka umetnosti, ali ga je život odveo u ujakov restoran, prozvan je francuskim kraljem kuvara. Imao je maksimu, "Surtout, faites simples," (nešto kao "Iznad svega, prvenstveno, neka bude jednostavno"). I još jednu "La sauce fait passer le poisson," drugim rečima, riba ne sme biti inferiorna u odnosu na sos koji je prati. Čitajući o njemu, saznala sam neke trivijalne, podrazumevajuće, ali važne podatke koji su me oduševili - za kuvare je uveo obavezne kape i marame oko vrata, ne bi li sprečio kapi znoja da postanu jedan od začina u jelu koje se sprema. Zabranio je pušenje i alkohol u kuhinji, jednom rečju uveo je smirenost, i red u kuhinje s kraja 19. veka, i učinio ih respektabilnim mestima na kojima se može raditi i zarađivati.
Na sajtu B92 sam, opet pre izvesnog vremena, pročitala vest – Kuvar, najpopularnije zanimanje, o velikom odzivu muškaraca u školama kuvanja. Može biti da je to zbog vremena u kome živimo, socijalno-ekonomski razlozi, lakše do posla, ili lakše pokrenuti svoj restoran, itd. Ili je nešto novo u pitanju? Uzgred, kuvar/ica, chef, bio muško ili žensko, više nije ličnost iz pozadine, nevidljiv/a i nečujan/a, koja bi se pojavljivala, samo na izričit zahtev zadovoljnih, otmenih, visokih gostiju.
Ali kakogod bilo, kuvanje više stvarno nije pretežno ženski posao. O tom trendu sam htela.
Koji su razlozi što muškarci danas sve češće uče da kuvaju, i da li je istina da su najbolji chefs de la cuisine, muškarci?
Danas svi pričaju o jelu i kuvanju, to je novi rock and roll.
Uče, takmiče se, poznati i anonimni ulaze u reality shows, dostupno je mnogo TV kanala na temu kuvanja. Došlo je izgleda vreme – sum, ergo edo.
Prvenstveno mislim da muškarci sve više uče da kuvaju zato što vole da jedu i jednostavno, uživaju u kuvanju. Ali, ima možda i drugih razloga.
Samcima su možda dosadili sendviči, i jaja na sto načina kao vrhunsko kulinarsko dostignuće?! Neki su se osamostalili i konačno odvojili od majčine kuhinje, (posebno naše komšije Italijani), pa vide da im nema druge?! Neki su s pravom zahtevni, ili cene neki novi i drugi šmek, ne sviđa im se kako im kuvaju supruge, pa hoće da ih impresioniraju i pokažu da to može i bolje?! Danas u mojoj blizini vidim mnogo žena kojima uopšte ne pada na pamet da ikad počnu da kuvaju. A neki muškarci možda zato jednostavno misle da znati dobro kuvati predstavlja šansu da upoznaju svoju životnu saputnicu, dobru i lepu ženu, koju su do tada bezuspešno tražili, a čija je jedina “mana” što neće, ne želi da kuva?
Uostalom, ko ne voli muškarca koji zna da kuva, i to radi dobro? Ja tome nikad ne bih prigovarala, iako sama uvek, i veoma rado kuvam. Naprotiv, da imam pored sebe takvog, eto razloga da sebe smatram srećnicom. Čini se da mi nije suđeno, ali da ne budem nepravedna B. pravi najbolje sendviče, i najbolji roštilj na svetu. Kuvanje kao kuvanje ga ne zanima, osim da u njegovom dobrom rezultatu, beskrajno uživa. You can't always get what you want.
Da kažem nešto i o pitanju da li je istina da su najbolji chefs de la cuisine muškarci? Mnogi, kažem mnogi, ne svi, smatraju da je “veliko, dobro” kuvanje na prestižnim, otmenim mestima i restoranima, inherentno muški posao i delo, a ja mislim da je to još jedan vid čistog seksizma. Dobri kuvari su i muškarci i žene, ali oni sa osobitim kulinarskim šmekom, maštom, i žicom za umetnost kuvanja, samo oni sa izvesnom dozom tzv. food intelektualizma (ako se s ovim poslednjim ne slažete, caknite me dok ne ustanem, he, he...dok sam još raspilavljena, prhka i vazdušasta, na podu, tj. u summerholiday mode-u).