Decenijama je silazak Beograda na obale reka samo u pričama i planovima i ta tema je stavljana u prvi plan kad god je trebalo izvući političku korist u prilikama koje nisu ni arhitektonske ni planerske. Zato je možda oportuno posmatrati celu stvar kroz neku duhovnu i magisku optiku i u tome naći razlog zadržavanja stanja u kojem je Stari Beograd rastavljen od svojih reka.
Nekada je bilo da se sa desne obale Save i Dunava gledalo ka levoj, ka Evropi, pa se sada postavlja pitanje da li se to promenilo, da li su Beograđani pomerili tu odrednicu i granicu, da li su shvatili, ili što je važnije prihvatili, da se granica Evrope pomerila na jug i da su sada svi oni evropski građani i da ne treba toga da se boje, da to nije nikakva opaka zaraza, već samo malo drugačiji način ponašanja koji će im život učiniti prijatnijim. Ali kada se pogleda desna obala Save od Sajma pa do bedema Svetog Jakova a i dalje, sve do Ada Huje, izgleda kao da je otpor ostao u podsvesti pa sve ostaje kako je nekada bilo. Naravno, nije sve baš isto. Zemun je već na obali jer su tamo bili Evropljani, oni su se pitali pa su ga priveli vodi. Zatim Novi Beograd, i takav nov izgrađen, za novu državu, prišao je ka reci sa parkovima, muzejskom zgradom i to savremenom, zelenilom i ponekom kafanom. Ali Stari Beograd i dalje to odbija i brani se od nevolja iz prošlosti kojih više nema. Taj susret je ipak neminovan i do njega mora doći, a dobro je što se to nije dogodilo u vreme siromaštva, nije dobro da se tako dragocenom prostoru i na Savi i na Dunavu prilazi sa strahom u duši.
Već je počelo da zvuči kao mantra rečenica koju svi izgovaraju: „Beograd treba i mora da siđe na svoje reke“. Tu se pre svega misli na stari deo grada i ako se mantra ne izgovori čini se kao da će grad snaći neka nevolja. Izgovarajući tu mantru, niko nije predhodno pitao Beograđane da li je to zaista zajednička želja svih i da li oni žele da se to dogodi.
A taj silazak na obalu je možda obaveza, amanet koji su nam preci ostavili, oni koji su davno osnovali Beograd i ako je ne ispunimo, može nas snaći njihovo prokletstvo za neispunjeni zadatak. Čak je i dobronamerni Praotac, kada je posle nekoliko vekova opet prošao ovuda prepušen u prodavca sladoleda bio iznenađen videvši da su obale ispod grada na Savi slične pejsažu koje je prilikom predhodne posete Beogradu video.
Sprečava nas verovatno to što još nismo prevazišli strah od onoga što se kroz istoriju događalo i što su neke vojske otuda dolazile - iz podgrađa u sam grad. Teško je živeti sa tim opterećenjem i lomiti se između želje da se obala dotakne i opreza da posle tog dodira ne ostane ništa što Beograđane može zaštiti od podsvesnog istoriskog pamćenja, mada niko ne može da objasni i kaže o čemu se tu radi i šta se zaista može loše dogoditi ako su gradske niti u Savi ili Dunavu.
Sve što se do sada sa tim očekivanim spajanjem događalo bilo je ipak uslovljeno raznim nepovoljnim prilikama u vremenu iza nas, što naravno nije nikakvo opravdanje, sasvim je nerazumno što to nije učinjeno mnogo ranije i ničim se ne može pravdati neobjašnjivo oklevanje. Ipak, Beograđani su u više navrata radili planove za taj tako dugo očekivani događaj, i inostrani arhitekti su dolazili, i Srpska akademija nauka se trudila, i sada se na tome možda radi, pa ako je tako vreme spajanja se ipak približava.