KUDA ĆE SRBIJA...
Piše: Drago Kovačević
Danas, na dan kad pišem ovaj tekst, u Prištini je proglašena nezavisnost Kosova. Težak dan za Srbiju i niz teških dana koji dolaze, rekao bih. Neizvjesnost, strah i frustracije se mogu skoro opipati.
Ulicama Beograda, na temperaturi od minus pet maršira više stotina političkih ekstremista i bezumnika fokusirajući ludilo na strane ambasadama, policiju, prostorije LDP-a, Mekdonalds restorane i trgovačke lance stranih kompanija. Lome sve na šta naiđu i na desetine je povređenih. Na ulicama, gotovo da nema nikoga osim te gomile, policijskih kordona, novinara i kola hitne pomoći.
Naciji se poslije proglašenja obratio premijer Koštunica. Opor, težak govor koji dodatno ragorjeva emocije. SAD i NATO proglašava okupatorima a EU američkom marionetom.
Malo iza njega govori predsjednik Tadić. Pokušava smiriti strasti, traži mir, uzdržanost i odgovornost svih aktera političkoga života.
Na TV stanicama se emituju vanredni programi. Traje napetost i iščekivanje, a da ne znate šta isčekujete.
Uvečer kasno stiže vijest da su se Tadić, Koštunica i Nikolić, «ustavotvorni trijumvirat» i lideri tri najveće političke stranke, sastali i dogovorili o sjednici skupštine, te o velikom, zajedničkom mitingu nezadovoljstva koji bi trebao simbolizovati državno jedinstvo i pomoći da se frustracije kanališu. Hoće li, vidjećemo. Ovo što imamo sada, jako je loše.
No, ništa ne nastaje slučajno. Ovakvu neizvjesnost i izliv bijesa sigurno, pored ostalih okolnosti izazvala je i nesposobnost aktuelne vlasti da kroz proteklo vrijeme pripremi javnost na ono što neminovno slijedi.
Kosovo za Srbiju nije izgubljeno danas, kad je proglasilo nezavisnost, nego prije devet godina kad je Miloševićeva vlast zaratila sa 19 najjačih zemalja svijeta i kad je nakon 78 dana bombardovanja potpisala Kumanovski sporazum i povukla se sa Kosova predavši ga upravi UN-a.
Kosovo je od Srbije nezavisno cijelih devet godina. Ova, današnja vlast u Srbiji je upala u zamku da gubi već izgubljeno, da drugi put gubi Kosovo.
Psihološki, radi se o preinvestiranim emocijama, o tome da je značaj broj građana Srbije u zadnje dvije godine povjerovao da je moguće kosovski čvor riješiti tako da Kosovo bude integralni dio Srbije.
Pokazalo se još jednom, koliko mit ima značaja u politici i koliko kobno može uticati na ukupno ponašanje kolektiviteta. A, zaista, teško je čak i među onim najtrezvenijima sresti čovjeka da ga proglašenje kosovske nezavisnosti nije dotaklo.
Ono što se postavlja kao pitanje svih pitanja, jeste kuda će nakon ovoga Srbija?
Hoće li odabrati put u izolaciju i iracionalnu politiku sukoba sa zapdnim zemljama koji neminovno vodi daljnjem siromašenju, zaostajanju i radikalizaciji političkih prilikja, ili će uz sve napore i vrludanja ipak ostati na tragu evropskih integracija.
Nakon drugoga kruga predsjedničkih izbora, 3. februara, činilo se da pobjeda Borisa Tadića koji je zastupao prozapadnu političku liniju, garantuje evropski put i da taj put želi većina u Srbiji.
Danas to nije tako izvjesno.
Kako će izgledati naredni dani nije lako predvidjeti. Na redu je pojedinačno priznavanje Kosova od strane zemalja EU, SAD i trećih zemalja. Na svako od tih priznanja Srbija će na neki način reagovati, bar tako sada izgleda.
Kako će izgledati ta reakcija?
Najavljeno je da će prema zemljama EU biti preduzeto povlačenje ambasadora i spuštanje odnosa na niži nivo, odnosno nivo otpravnika poslova.
Prema nekim zemljama sa kojima Srbija nema odnose od posebnoga značaja, vjerovatno će usljediti i prekid diplomatskih odnosa.
Biće posebno značajno vidjeti kako će se reagovati prema susjedima, odnosno zemljama regiona u slučaju da one priznaju Kosovo. A prije ili poslije, do toga će doći.
Sve zemlje iz susjedstva, osim BIH, koja je opet posebna priča, najavile su da će u pogledu Kosova pratiti «politiku EU», što u postojećem političkom vokabularu znači - priznanje.
U ovom momentu se čini da za Srbiju nema dobrog scenarija.
No, događalo se u bliskoj prošlosti da velika kriza stvori i veliku priliku.
Mirna revolucija u oktobru 2000. i skidanje Miloševića došlo je nakon bombardovanja 1999. godine. Ta prilika nije iskorišćena jer odlazak Miloševića nije značio i raskid sa politikom koju je on realizovao i simbolizovao.Slobizam je, zahvaljujući netaknutoj i dodatno osokoljenoj eliti koja ga je stvorila, nadživio Slobu.
Možda prekidanje «kosovske iluzije» bude katalizator da «srpsko društvo» pronađe sebe...
Kažem, možda, iako ne mogu reći da to ovoga časa vidim.